Susret izmedu Musaa, a. s., i carobnjaka rezultirao je ishodom sasvim neocekivanim za Faraona, carobnjake i prisutni narod. Izgubili su samouvjereni carobnjaci, koji su bili sigurni da ce trijumfirati. Hem je to bio ocit poraz, doživljen pred cijelim egipatskim narodom. Što se tice utjecaja toga na carobnjake, on je bio znatno veci. Ono što su oni radili bila je samo vizualna varka, i sami su veoma dobro znali da to nije istina. Priredenim podvalama i trikovima varali su narod i sebe, a, prema tome, i Faraonov sistem, predstavljali kao da imaju neku Božanstvenu moc. Medutim, na drugoj strani je postojala jedna sasvim drugacija situacija, koja nije bila iluzija ili vizualna obmana. Musaov štap je doista progutao njihove podvale. Carobnjaci su shvatili da je to jedna stvarna mudžiza, da je to dokaz Allahovog postojanja i Njegove podrške Musau i odmah su prihvatili istinsku vjeru:
A carobnjaci se licem na tle baciše.
“Mi vjerujemo u Gospodara svjetova” - povikaše,
“Gospodara Musaova i Harunova!” (Al-A’raf, 120-122)
U jednom trenutku se sve okrenulo naopacke. Faraon, koji je bio krajnje siguran u trijumf i koji se pred narodom upustio u okršaj sa Musaom, a. s., poražen je, a carobnjaci su povjerovali Musau. Faraon u pocetku nije mogao prihvatiti to što su carobnjaci prihvatili vjeru u Allaha, dž. š., pošto je, prema njegovoj zabludjeloj vjeri, on bio gospodar svega (cak i ljudi) i mislio je da se, cak, i za prihvatanje vjere u Allaha, dž. š., mora tražiti njegovo odobrenje:
“Zar da mu povjerujete prije nego što vam ja dozvolim!” - viknu Faraon. “Ovo je, uistinu, smicalica koju ste u gradu smislili da biste iz njega stanovnike njegove izveli. Zapamtit cete vi! (Al-A’raf, 123)
Faraon, koji je iznio svoj bezdušni stav, odmah se, svojom iskrivljenom logikom, nastojao opravdati. Posrijedi je bila velika mudžiza. Carobnjaci su poraženi i povjerovali su Musau. I dok je i sam, nakon ocite mudžize, trebao povjerovati, Faraon je smislio scenario i donio izvještacene komentare, za koje i sam znao da su lažni. Prema njemu, carobnjaci su djelovali zajedno sa Musaom, a sve to su organizirali kako bi zagospodarili Egiptom. Štaviše, ustvrdio je kako su oni i vradžbine naucili od Musaa:
...On je ucitelj vaš, on vas je vradžbini naucio... (Ta-ha, 71)
Eto, unatoc tome što se osvjedocio u ocite Allahove znakove i mudžize, Faraon se tako opirao. Nesumnjivo, to je jedna od nepromjenljivih nevjernickih logika. Oni koji ne vjeruju bivaju u takvom psihickom stanju da bi negirali kada bi vidjeli cak i najocitije mudžize. A da bi opravdali svoje nevjerovanje, oni pribjegavaju raznim nelogickim objašnjenjima. Nepokolebljiva svojeglavost, koju je pokazao Faraon, vidljiva je, isto tako, i u svim epohama i svim zajednicama, kod nebrojenih nevjernika, koji ne žele priznati Allahovo postojanje, jednocu i istinost Njegove vjere.
Medutim, Faraon je znao da ga ova njegova svojeglavost nece moci spasiti. Zbog poraza carobnjaka, a i njihovim potonjim primanjem vjere, njegov autoritet u ocima naroda je poljuljan. Ovu situaciju je nekako trebao ispraviti i nastaviti sa presijama nad narodom. Pribjegao je sili i carobnjacima vjernicima zaprijetio ubistvom. Medutim, carobnjaci su jasno vidjeli da su Allahovi ajeti istina i sasvim su se okrenuli ka Njemu. Na nekoliko mjesta u Kur’anu je ustupljeno mjesto odlucnim rijecima carobnjaka:
... i ja cu vam, zacijelo, unakrst ruke i noge vaše odsjeci i po stablima palmi vas razapeti i sigurno cete saznati ko je od nas u mucenju strašniji i istrajniji.”
“Mi necemo tebe staviti iznad jasnih dokaza koji su nam došli, tako nam Onoga koji nas je stvorio!” - odgovoriše oni - “pa cini što hoceš; to možeš uciniti samo u životu na ovome svijetu!
Mi vjerujemo u Gospodara našeg da bi nam grijehe naše oprostio i vradžbine na koje si nas ti primorao. A Allah bolje nagraduje i kažnjava trajnije.” (Ta-ha, 71-73)
A oni rekoše: “Mi cemo se, doista, Gospodaru našem vratiti!
Ti nam zamjeraš samo to što smo u dokaze Gospodara našeg povjerovali kada su nam oni došli. Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i ucini da kao vjernici umremo!” (Al-A’raf, 125-126)
“Ništa strašno!” - rekoše oni - “mi cemo se Gospodaru svome vratiti.
Mi se nadamo da ce nam Gospodar naš grijehe naše oprostiti zato što smo prvi vjernici.” (Aš-šu’ara’, 50-51)
Ovi ljudi, koji su, kao što stoji u Kur’anu, prihvatili vjeru, pokazali su odlucnost naspram Faraonovih prijetnji i nisu poklekli pred njim pošto su shvatili da ce se, ukoliko i budu bili ubijeni, vratiti Allahu, dž. š., Svemogucem, Koji sve stvora i Koji je Gospodar svega. A, isto tako, nadali su se i u Allahov oprost njihovih predašnjih nevjerovanja i antivjerskih djelovanja pošto je Allah, dž. š., milostiv i Onaj koji mnogo prašta.
Nakon ovog slucaja, Faraon je povecao svoje presije, išao je na maksimalno slamanje naroda. Zbog ove Faraonove tiranije, niko iz naroda, osim jedne grupe mladih, nije povjerovao Musau. Iskrenost i hrabrost, koju su ispoljili carobnjaci, izuzev aktulanih mladica vjernika, generalno se nije ispoljavala od strane naroda. Ovaj narod nije vjerovao zbog toga što su bili lišeni straha od Allaha, dž. š., zato što su, ne mogavši spoznati Allahovu moc, strahovali od nemocnih ljudi. Ova cinjenica se na slijedeci nacin istice u Kur’anu:
I ne povjerova Musau niko, osim malo njih iz naroda Faraonova, iz straha da ih Faraon i glavešine njegove ne pocnu zlostavljati, a Faraon je doista na Zemlji silnik bio i u zlu svaku mjeru prevršio. (Yunus, 83)
A jedna od osoba koja je zauzimala mjesto medu onima koji su vjerovali Musau bila je i sama Faraonova žena. Vjerom u Allaha, dž. š., ova casna žena, koja je, zajedno sa Faraonom živjela u okruženju raznih dunjaluckih blagodati, odvažila se i na odricanje ovih blagodati, a i na žestoke belaje od strane Faraona. To je, nedvojbeno, pokazatelj jedne iskrene i duboke vjere. S tim u vezi, Faraonovu ženu, zajedno sa hazreti Merjemom, Allah, dž. š., u Kur’anu istice kao uzornu ženu vjernicu:
A onima koji vjeruju - Allah kao pouku navodi ženu Faraonovu, kad je rekla: “Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kucu u Džennetu i spasi me od Faraona i mucenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednog!” (At-Tahrim, 11)
Ova iskrena vjera Faraonove žene nesumnjivo je, kao što se saopcava i Kur’anom, veoma lijep primjer svim muslimanima. Ova cestita vjernica se odrekla svih dunjaluckih požuda i shvatila da je stvarni život buduci svijet. Koliko god izgledale konkretne i privlacne, naspram dunjaluckih ljepota, ona se opredijelila za blagodati Dženneta. Molila je Allaha, dž. š., da joj u Džennetu podari utocište. Nesumnjivo, ova iskrena dova i srcano usmjeravanje ka Ahiretu karakterne su odlike koje bi trebali posjedovati svi muslimani.
VJERNIK NA DVORU I RASPRAVE
Unatoc izuzetnim dogadajima i ocitim mudžizama, Faraon i oni iz njegove blizine su se opirali Musau, a. s. Zbog svoje oholosti i svojeglavosti ustrajavali su u nevjerovanju i isticali kako je carolija ono što su vidjeli, a da je Musa carobnjak. Štaviše, da bi zastrašili Musaa i njegove pristalice, poceli su kovati nove planove, provoditi razne presije i torture na njima:
Mi smo poslali Musaa sa znamenjima Našim i dokazom jasnim
Faraonu i Hamanu i Karunu, ali su oni rekli: “Carobnjak i lažov!”
A kada im je on donio Istinu od Nas, rekli su: “Ubijajte opet mušku djecu onih koji vjeruju u ono što on govori, a ostavljajte u životu njihovu žensku djecu!” - Ali, lukavstva nevjernika su uvijek uzaludna.
“Pustite vi meni” - rece Faraon - “da ubijem Musaa, a on neka traži pomoc od Gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmjeni ili da u zemlji nered ne izazove.”
Musa rece: “Molim Gospodara svoga i Gospodara vašega da me zaštiti od svakog oholog koji ne vjeruje u Dan u kome ce se racun polagati!” (Al-Mu’min, 23-27)
Faraon je imao namjeru ubistvom ukloniti Musaa. Nije htio da se naruše njegove koristi. Ako Musa, a. s., ojaca, onda on nece moci vladati narodom kako želi. Iz tog razloga, optužujuci ga za izazivanje nereda, Musaovo ubistvo je nastojao prikazati opravdanim. Ovaj put se, medutim, pojavljuje jedna osoba iz Faraonove porodice, koje se stavila na stranu Musaa i suprotstavila Faraonovoj tiranji:
A jedan covjek, vjernik, iz porodice Faraonove, koji je krio vjerovanje svoje, rece: “Zar da ubijete covjeka zato što govori: ‘Gospodar moj je Allah!’, onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg? Ako je lažov, njegova laž ce njemu nauditi, a ako govori istinu, onda ce vas stici barem nešto od onoga cime vam prijeti, jer Allah nece ukazati na Pravi Put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže.
O, narode moj, danas vama priprada vlast i vi ste na vrhovima u zemlji, ali ko ce nas odbraniti od Allahove kazne ako nas ona stigne?” A Faraon rece: “Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi Put cu vas samo ja izvesti.”
A onda onaj vjernik rece: “O narode moj, bojim se da i vas ne stigne ono što je stiglo narode koji su se protiv poslanika bili urotili, kao što je to bilo sa Nuhovim narodom i Adom i Semudom i onima poslije njih. - A Allah nije nepravedan robovima Svojim.
O, narode moj, plašim se šta ce biti s vama na Dan kada budete jedni druge dozivali, na Dan kada budete uzmicuci bježali, kada vas od Allaha nece moci niko odbraniti. A onoga koga Allah u zabludi ostavi, toga nece niko uputiti.
Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio. A kad je on umro, vi ste rekli: ‘Allah više nece poslije njega poslati poslanika!’ Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja, one koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, pa izazivaju još vecu Allahovu mržnju i mržnju vjernika. - Tako Allah pecati srce svakog oholog i nasilnog.” (Al-Mu’min, 28-35)
Ovo upozorenje vjernika sa dvora nije previše utjecalo na Faraona, cije je srce bilo oslijepljeno ohološcu i samovoljom. A da bi ove rijeci bile bez utjecaja i na okolinu, on je ovog muslimana, koji je upozoravao i njega i cijeli egipatski narod, nastojao podvrgnuti ismijavanju. Okrecuci se svome pomocniku Hamanu, na jedan podrugljiv nacin je od njega zatražio da mu sagradi jedan visok toranj:
“O, Hamane,” - rece Faraon - “sagradi mi jedan toranj ne bih li stigao do staza, staza nebeskih, ne bih li se popeo do Musaova Boga, a ja smatram da je on, zaista, lažac.” I eto tako su se Faraonu njegova ružna djela ucinila lijepim i on je bio odvracen od Pravog Puta, a lukavstvo Faraonovo se završilo na njegovu štetu. (Al-Mu’min, 36-37)
Naredbom za izgradnju aktulanog tornja, koju je izdao Hamanu, Faraon je, na jedan podrugljiv nacin, samo nastojao ostvariti prestiž. Cinjenicu, na koju ga je pozivao Musa, a. s., odnosno Allahovo postojanje i jednocu on nije uspijevao poimati. Mislio je da je Allah, dž. š., na nebu, a znao je da se gore ništa nece pronaci kada se popne i pogleda; tako ce, kao, na jedan podrugljiv nacin Musaa naciniti lašcem.
A osoba, koje je tajno primila vjeru, a bila od Faraonove porodice, naspram ovog Faraonovog manira, pocela im je otvoreno objašnjavati postojanje Allaha, dž. š., i Ahireta. Upozorio ih je azabom, tražio da povjeruju u istinu koju im govori i da ga slijede:
I onda onaj vjernik rece: “O, narode moj, ugledajte se u mene, ja cu vam na Pravi Put ukazati!
O, narode moj, život na ovome svijetu samo je prolazno uživanje, a onaj svijet je, zaista, Kuca vjecna.
Ko ucini zlo, bit ce prema njemu kažnjen, a ko ucini dobro - bio muškarac ili žena, a vjernik je - u Džennet ce; u njemu ce imati u obilju svega, bez racuna.
O, narode moj, šta je ovo, ja vas pozivam da vas spasim, a vi mene pozivate u vatru: pozivate me da ne vjerujem u Allaha i da prihvatim Njemu ravnim onoga o kome baš ništa ne znam, a ja vas pozivam Silnome, Onome koji mnogo prašta.
Nema nimalo sumnje u to da se oni kojima me pozivate nece nikome ni na ovome ni na onome svijetu odazvati i da cemo se Allahu vratiti i da ce mnogobošci stanovnici u ognju biti.
Tada cete se sigurno mojih rijeci sjetiti! A ja Allahu prepuštam svoj slucaj; Allah, uistinu, robove svoje vidi.”
I Allah ga je sacuvao nevolje koju su mu oni snovali, a Faraonove ljude zla kob zadesi. (Al-Mu’min, 38-45)
Farao i njegovi bližnji su svoje uši zatvorili i na upozorenja ovog cestitog vjernika koji je bio od njih. A odgovor na njihov despotizam i nevjerovanje, unatoc tolikih dokaza, bit ce patnje nesnosne.
RIJEC “HAMAN, KOJA SE NALAZI U KUR’ANU,SPOMINJE SE I U STEROEGIPATSKIM NATPISIMA
Neki od kur’asnkih podataka o starom Egiptu potvrduju i povijesna saznanja, koja su do skore prošlosti bila tajnovita. Ova saznanja nam, isto tako, pokazuju da se svaka kur’anska rijec koristi prema jednoj odredenoj mudrosti.
Jedna od osoba koja se u Kur’anu spominje zajedno sa Faraonom je i ‘‘Haman’’. Haman se u 6 razlicitih ajeta spominje kao jedan od Faraonu najbliskijih ljudi.
Suprotno tome, u Tevratu, u poglavlju koji govori o životu Musaa, a. s., Hamanovo ime se uopce ne spominje. Medutim, u potonjim poglavljima Starog zavjeta se Haman spominje kao pomocnik babilonskog kralja, koji je živio oko 1100 godina nakon Musaa, a. s., i koji je zlostavljao jevreje.
Eto, poneki nemuslimani, koji se usuduju ustvrditi kako je Muhammed, a. s., napisao Kur’an po ugledu na Tevrat i Indžil, iznose paralogizam poput toga da je, navodno, Pejgamber u Kur’an pogrešno unio odredena pitanja, o kojima se govori u ovim svetim Knjigama.
Medutim, da je ova tvrdnja potpuno neutemeljena ispostavilo se dešifriranjem hijero-glifa, prije oko 200 godina, i otkrivanjem imena ‘‘Haman’’ u staroegipatskim natpisima.
Do tada su bili necitljivi natpisi i epitafi napisani staroegipatskim jezikom. Staroegipatski jezik je bio ideografskog (pojmovnog) pisma zvanog hijeroglifi i vijekovima je bio u opticaju. Medutim, širenjem kršcanstva (II i III stoljeca n.e.) i kulturnim utjecajem, Egipat je, poput vjere, zaboravio i svoj jezik; korištenje hijeroglifa je bilo smanjeno, da bi se, nakon izvjesnog vremena, i totalno izbacilo iz upotrebe. Jedan natpis iz 394. godine n.e. je posljednji poznati natpis ispisan hijeroglifima. Nakon toga se gubi trag ovom jeziku, a nije ostao niko ko ga je mogao citati. Sve do prije otprilike 200 godina...
Staroegipatski hijeroglifi dešifrirani su 1799. g. pronalaskom jednog natpisa nazvanog Rosetta Stone, koji datira od 196. godine p.n.e. Karakteristika te ploce je što je bila ispisana trima razlicitim pismima: hijeroglifima, demotskim (poznato i kao hijeratsko pismo, staroegipatsko svecenicko pismo nastalo iz hijeroglifa - op. prev.) i grckim pismom. Uz pomoc grckog nastojao se odgonetnuti i staroegipatski tekst sa ploce. Dešifriranje cijele ploce upotpunjeno je od strane jednog Francuza po imenu Jean-Francoise Champollion. Tako je rasvijetljen jedan zaboravljeni jezik i povijest ispisana tim jezikom. Zahvaljujuci tome, saznalo se mnogo toga o staroegipatskoj civilizaciji, njihovoj vjeri i socijalnom životu.
Odgonetanjem hijeroglifa došlo se do još jednog saznanja koje je u vezi sa našom temom: ime ‘‘Haman’’ se doista spominje na staroegipatskim natpisima. Ovo ime se spominje na jednom spomeniku koji se nalazi u beckom muzeju Hof. U istom natpisu se istice i Hamanova bliskost Faraonu (Walter Wreszinski, Aegyptische Inschriften aus dem K.K. Hof Museum in Wien, 1906, J C Hinrichs’ sche Buchhandlung).
A u rjecniku ‘‘Licnosti iz Novog kraljevstva’’, nacinjenom pozivanjem na sve natpise, o Hamanu se govori kao o ‘‘starješini radnika na kamenolomu’’
(Hermann Ranke, Die Ägyptischen Personennamen, Verzeichnis der Namen, Verlag Von J J Augustin in Glückstadt, Band I,1935, Band II, 1952).
Rezultat do koga se došlo iznosi jednu veoma bitnu cinjenicu. Suprotno tvrdnjama onih koji se suprotstavljaju Kur’anu, Haman je, baš kao što se to spominje u Kur’anu, bio covjek koji je, u vrijeme Musaa, živio u Egiptu i bio je, baš kako Kur’an istice, osoba bliska Faraonu i vezan za poslove gradnje.
Upravo kur’anski ajet, u kome se prenosi Faraonovo traženje od Hamana da mu sagradi toranj, u potpunom je, dakle, skladu sa ovim arheološkim otkricem:
“O, velikaši,” - rece Faraon - “ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene, a ti, o, Hamane, peci mi opeke i sagradi mi toranj da se popnem k Musaovu Bogu, jar ja mislim da je on, zaista, lažac!” (Al-Qasas, 38)
Na kraju, to što se Hamanovo ime nalazi na staroegipatskim natpisima ne samo da pobija još jednu u nizu tvrdnji neprijatelja Kur’ana, vec još jednom ilustrira cinjenicu da je Kur’an doista od Allaha, dž. š., pošto nam se Kur’anom, na cudotvoran nacin, prenosi jedan povijesni fakt, do kojeg je, u vrijeme Muhammeda, a. s., bilo nemoguce doci i odgonetnuti ga.
Books ( 24 works in total )
Movies ( 9 works in total )
Web Sites ( 1 works in total )
Articles ( 1 works in total )
Magazines ( 2 works in total )
