MUSA, (A.S)

UVOD

2011-01-23T17:20:00.004-08:00

Na povijest covjecanstva se, u isto vrijeme, može gledati kao na povijest pejgambera. Svoju Objavu Allah, dž. š., je u svim povije-snim etapama covjeku dostavljao putem poslanika. Poslanici su ljudima objašnjavali svoga Gospodara, dostavljali im Njegove rijeci.
U Kur’anu se ova misija niza vjerovjesnika detaljno objašnjava. Objašnjava se njihovo ponašanje prilikom pozivanja, poteškoce na koje su nailazili i nacini njihovog rješavanja te uzoran moral. Ono što su doživljavali vjerovjesnici Allah, dž. š., navodi u Kur’anu da bi ljudi uzeli pouku iz toga. Njihova borba i moral uzor su i onima koji žive u našem vremenu.
Uporedo sa našim pejgamberom, Muhammedom, a. s., u Kur’anu se prenose vijesti i o Isau, Sulejmanu, Jusufu, Nuhu, Ibrahimu, a. s., i još nizu drugih pejgambera, prenose se dogadaji koji su oni doživljavali i iz kojih možemo uzeti pouku. Dok se, npr., prenosi dijalog Jusufa, a. s., sa njegovom bracom, njegovo bacanje u bunar od strane brace, njegovo prodavanje kao roblje, bacanje u tamnicu nakon što je, kao rob, oklevetan na dvoru, a odatle ustolicenje na celo državne blagajne, vidljive su mnoge imanske odlike iz kojih i mi možemo uzeti pouke. Osim toga, prenose se i mudra saznanja o psihologiji covjeka i zajednice.

Ili, doista veoma lijepi primjeri za nas nalaze se u tome što se, dok su ga bacali u vatru, Ibrahim, a. s., kojeg Allah, dž. š., u Kur’anu spominje kao ‘‘lijep uzor za nas’’, oslanjao i okretao ka Allahu, dž. š., i u njegovom ispoljavanju iskrenosti i blagoj naravi.
A pejgamber o cijem se karakteru i životu najviše govori u Kur’anu je Musa, a. s., koji se spominje u tacno 34 kur’anske sure. U trima velikim kur’anskim surama (Al-A’raf, Ta-ha, Al-Qasas) navodi se mnogo detaljnih podataka o Musaovom životu. U svim ovim surama i ajetima se, pocev od njegovog djetinjstva, veoma detaljno prenosi Musaova borba protiv Faraona, loše ponašanje njegovog naroda i Objava koju im je donosio. Pronicljivost koju je iskazivao u teškim situacijama iznosi se kao uzor. U ovoj knjizi cemo, u svjetlu kur’anskih navoda, analizirati život Musaa, a. s. Vidjet cemo da je živio znakovima ajeta. Znacajan moment na koji se mora obratiti pažnja je da u Musaovom životu trebamo vrjednovati ne kao dogadaje doživljene i okoncane u prošlosti, vec kao primjere i pouke, koje ce osvjetljavati današnjicu i davati smjernice našem životu.

FARAONOVA DOMINACIJA EGIPTOM I STANJE SINOVA ISRAILOVIH

2011-01-23T17:20:00.002-08:00

Uporedo sa državama-gradovima, koje su u istom periodu osnivane u Mezopotamiji, staroegipatska civilizacija je jedna od najstarijih civilizacija povijesti. Egipat (Misir) je poznat kao država koja je kroz povijest posjedovala organizirani socijalni i politicki poredak. To što su oko 3000-te godine p.n.e. pronašli i koristili pismo, što su se koristili Nilom, što je njihova država okružena pustinjom i što su, zahvaljujuci prirodnoj strukturi, bili zašticeni od mogucih vanjskih napada, veoma su bitni faktori napretka civilizacije koju su posjedovali Egipcani.
Medutim, to je bila civilizacija u kojoj je na snazi bila ‘‘Faraonska vladavina’’, koja se u Kur’anu opisuje kao najocitiji ateisticki sistem. Clanovi te zajednice su se oholili pred Bogom, dž. š., negirali Ga i okretali leda pravoj vjeri. Napredna civilizacija koju su posjedovali, socijalni i politicki sistemi i vojni uspjesi nisu ih mogli spasiti od uništenja.
Što se tice najbitnijih dogadaja u povijesti Egipta, oni su se desili u vezi sa postojanjem sinova Israilovih u ovoj zemlji.
Israil je drugo ime Jakuba, a. s. Jakubovi sinovi su predstavljali narod poznat kao ‘‘sinovi Israilovi’’, a koji ce se kasnije spominjati i pod imenom ‘‘Jevreji’’. Što se tice dolaska sinova Israilovih u Egipat, on se desio u vrijeme Jakubovog mladeg sina, Jusufa, a. s. Život Jusufa, a. s., u Kur’anu se detaljno objašnjava u suri Yusuf. Pocev od djetinjstva, Jusuf, a. s., je prošao kroz razne nevolje, bio izložen napadima i klevetama. Kasnije je, spašavajuci se tamnice, u koju je dospio u ishodu jedne klevete, došao na celo državne blagajne Egipta. Nakon toga su, pod njegovim vodstvom, u Egipat poceli stizati sinovi Israilovi. Ovaj slucaj se na slijedeci nacin spominje u Kur’anu:

I kad izidoše pred Jusufa, on privi roditelje svoje na grudi i rece: “Nastanite se u Misiru, svakog straha, ako Bog da, oslobodeni!” (Yusuf, 99)

Prema onome što razumijemo iz Kur’ana, sinovi Israilovi, koji su prvobitno, kako se to naglašava u navedenom ajetu, živjeli u miru i sigurnosti, vremenom su poceli gubiti svoj status u egipatskoj zajednici, da bi, na kraju, došli u položaj roblja. Iz ajeta se vidi da su u periodu Musaovog dolaska sinovi Israilovi živjeli u jednom takvom položaju. Musa, a. s., je, prema kur’anskoj formulaciji, otišao kod Faraona kao pripadnik ‘‘podjarmljenog naroda’’. Na bitno saznanje, u tom kontekstu, nailazimo u ovih nadmenim rijecima Faraona i njegovih ljudi protiv Musaa i Haruna, a. s.:

“Zar da povjerujemo dvojici ljudi koji su isti kao i mi, a narod njihov je roblje naše?” - govorili su. (Al-Mu’minun, 47)

Prema onome što se saopcava u ajetima, Egipcani su nad sinovima Israilovim uspostavili jednu stvarnu robovlasnicku upravu. Za obavljanje svojih poslova oni su koristili sinove Israilove. Mucili su ih i držali pod presijom u cilju provodenja i održavanja njihove podjarmljenosti. Presije koje su u egipatskom društvu vršene nad sinovima Israilovim dostizale su toliku krajnost da su pod kontrolu uzeli cak i strukturu njihovog stanovništva. Sprjecavalo se povecanje muškog življa, za koje su mislili da predstavlja opasnost po njih, a u životu su ostavljali žene koje ce koristiti u svojoj službi. Obracajuci se sinovima Israilovim, Allah, dž. š., ovu cinjenicu istice na slijedeci nacin:

I kada smo vas od Faraonovih ljudi izbavili, koji su vas najgorim mukama mucili: mušku vam djecu klali a žensku u životu ostavljali; - a to vam je bilo veliko iskušenje od Gospodara vašeg. (Al-Baqara, 49)
I pošto smo vas Mi od Faraonovih ljudi izbavili, koji su vas neizmjerno mucili: mušku djecu su vašu ubijali, a žensku vam u životu ostavljali, to je bilo teško iskušenje od Gospodara vašeg. (Al-A’raf, 141)

U Egiptu je postojala jedna preovladavajuca vjera. To je jedna idolopoklonicka vjera, koju su nasljedivali od svojih predaka. Prema ovoj neodrživoj vjeri, postojalo je mnogo bogova. Što se tice Faraona, on je bio bog koji živi na Zemlji. Eto, takvo ubjedenje mu je davalo veliku moc naspram naroda. Musaa, a. s., koji se suprotstavljao nacinu življenja Faraona i njegovih bližnjih, što je bilo produkt vjere naslijedene od predaka, doživljavali su kao neprijatelja, pošto, prema vjeri njihovih predaka, apsolutna velicina pripada Faraonu. Faraonova težnja ka uzdizanju, gospodaranje i to da je Musaa, a. s., i Haruna, a. s., doživljavao kao rivale, razumije se iz onoga što su Faraon i njegova svita rekli Musau i Harunu, a. s.:

A oni rekoše: “Zar si došao da nas odvratiš od onoga na cemu smo zatekli pretke naše, da bi vama dvojici pripala vlast na Zemlji? E necemo mi vama dvojici vjerovati!” (Yunus, 78)

Faraon je, prema vjeri svojih predaka, tvrdio da je bog. Štaviše, u tom kontekstu je išao i dalje pa je nastupao sa tvrdnjom kako je on najuzvišeniji gospodar:

“Ja sam gospodar vaš najveci!” - on (Faraon) je rekao. (An-Nazi’at, 24)

Zbog svoje idolopoklonicke vjere, Faraon i njegova svita su se smatrali božanstvenim osobama. Zato što su apsolutno bili udaljeni od pojmova, kao što su skromnost, ljubav i saosjecajnost, koje zagovara istinska vjera, bili su krajnje oholi. A u ishodu te oholosti smatrali su da imaju pravo ponašati se brutalno i despotski. Ova njihova karakterna osobina istice se u slijedecem ajetu:

Faraonu i glavešinama njegovim, ali su se oni uzoholili, bili su to ljudi nadmeni. (Al-Mu’minun, 46)

Nad narodom Egipta Faraon je imao toliko veliki utjecaj da su se svi povinjavali njegovoj moci. Mislili su da je jedino Faraon gospodar cijelog podrucja Egipta i rijeke Nil:

I Faraon obznani narodu svome: “O, narode moj,” - rece on - “zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, shvacate li? (Az-Zuhruf, 51)

Nil predstavlja život za Egipat. Zahvaljujuci Nilu, razvili su poljoprivredu. Vodom iz njega navodnjavali su se usjevi, podmirovale potrebe stoke, a i stanovništvo napajalo. Eto, prema Faraonu i glavešinama iz njegovog okruženja, jedini gospodar sve te vode i zemlje bio je Faraon. Ovu Faraonovu moc su prihvatili svi i pokoravali joj se.
Kako bi lakše podjarmljivao narod i efikasnije koristio svoju moc, Faraon je stanovnike Egipta podijelio na grupe i, sa onima koje je odabrao kao sebi bliske, lakše je uspijevao vladati onim oslabljenim grupama. Pažnja na ovu cinjenicu skrece se u slijedecem kur’anskom ajetu:

Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio; jedne je tlacio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista, je smutljivac bio. (Al-Qasas, 4)

Obratimo li pažnju na Egipat (Misir) prije Musaovog rodenja, vidjet cemo da je cijela zemlja bila preplavljena metežom i smutnjom. Ljudi su, samo zbog rasne razlike, porobljavani, izlagani mucenjima i, bez ikakvog razloga, ostajali bez svoje muške djece. S druge strane, svirepi i oholi Faraon smatrao se bogom na zemlji. Faraon, koji je jednim jakim sistemom djelovao kao da dominira nad svim, osigurao je pokornost naroda.
Upravo u jednom takvom okruženju Allah, dž. š., je, kao vjerovjesnika, poslao Musaa, a. s., koji ce uništiti presije i tiraniju, ljude podsjetiti na to da je Allah, dž. š., njihov Gospodar, koji ce ljude ponovo poduciti istinskoj vjeri i sinove Israilove spasiti od podjarmljivanja.

ROĞENJE MUSAA, A.S.

2011-01-23T17:20:00.000-08:00

Musa, a. s., je, kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju, došao na svijet u jednom veoma haoticnom okruženju. U žvitnoj opasnosti bio je cak i u trenutku samog rodenja. Faraonovom naredbom, sva novorodena muška djeca su ubijana, a, radi robovanja, u životu su ostavljana ženska djeca. Eto, Musa, a. s., je svoj život zapoceo u jednoj ovakvoj opasnosti, medu robovima i sa prijetnjom smrcu. Što se tice njegove majke, ona je osjecala veliku zabrinutost za Musaom, a zabrinutost je trajala do nadahnuca koje je dobila od Allaha, dž. š.:

I Mi nadahnusmo Musaovu majku: “Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj, Mi cemo ti ga, doista, vratiti i poslanikom ga uciniti.” (Al-Qasas, 7)

Allah, dž. š., je Musaovoj majci rekao kako ce postupiti ako se bude plašila. Ako Faraonovi ljudi saznaju za Musaovo rodenje, ona ga je trebala staviti u sanduk i spustiti u rijeku. Musaova majka je, u skladu sa nadahnucem, tako i postupila, pošto je osjecala strah za život. Musaa je stavila u sanduk i spustila u Nil. Nije znala kako i kuda ce ga struja odnijeti. Ali, Allahovim nadahnucem, znala je da ce mu se, na kraju, ponovo vratiti i da ce biti pejgamber. Allah, dž. š., Koji sve stvara i daje poredak, stvorio je i nju i Musaa, a. s., saopcio joj kakve ce biti njihove sudbine. Allah, dž. š., je kasnije Musau, a. s., na slijedeci nacin saopcio ovu cinjenicu u vezi sa njegovim rodenjem:
Kada smo majku tvoju nadahnuli onim što se samo nadahnucem stjece:

‘Metni ga u sanduk i u rijeku baci, rijeka ce ga na obalu izbaciti, pa ce ga i Moj i njegov neprijatelj prihvatiti.’ I Ja sam ucinio da te svako voli i da rasteš pod okom mojim. (Ta-ha, 38-39)

Veoma bitan detalj nad kojim se ovdje treba zadržati je sudbina. U navedenim ajetima Allah, dž. š., saopcava da je rekao Musaovoj majci da svog sina spusti u rijeku, da ce ga poslije Faraon prihvatiti, da ce joj se vratiti i biti vjerovjesnik. Dakle, u trenutku Musaovog rodenja vec je bilo poznato da ce u sanduku biti spušten u Nil, da ce ga Faraon pronaci i da ce, naposljetku, biti vjerovjesnik, pošto je njegovu sudbinu Allah, dž. š., tako odredio. Allah, dž. š., je to saopcio Musaovoj majci.
Ovdje treba obratiti pažnju na to da su svi momenti Musaovog života, do najsitnijih detalja, odredeni u sudbini od strane Allaha, dž. š., i da se dogodilo upravo onako kako je odredeno. Nadahnuce kojim je Allah, dž. š., nadahnuo Musaovu majku realiziralo se pojavom nebrojenih uvjeta tacno onako kako je to odredeno u sudbini.
Da bi, spašavajuci se od Faraonovih ljudi i ne utapajuci se u Nilu, Musa, a. s., mogao doci do Faraonovog dvora:
1- sanduk u koji je stavljen tek rodeni Musa, a. s., nije smio propuštati vodu. Zbog toga, stolar je morao napraviti sanduk podesan za plivanje po vodi. S druge strane, oblik sanduka je, isto tako, veoma bitan sa pozicija brzine plivanja. Nije smio biti u obliku koji ce mu omoguciti brže kretanje, a time i mogucnost prolaska mjesta gdje se nalazio Faraon, a niti sporije da ne zaostane. Morao je biti napravljen u obliku koji ce mu omoguciti baš potrebnu brzinu. A sve to su detalji prethodno utanaceni u sudbini majstora, koji je napravio sanduk tacno onako kako je trebao biti napravljen;
2- struja koja je nosila sanduk nije smjela biti ni brža; rijeka je trebala teci baš potrebnom brzinom. Dakle, protok Nila bio je tacno onakav kakvog je Allah, dž. š., u sudbini odredio da treba biti;
3- vjetar je, isto tako, opet na potreban nacin, morao utjecati na plivanje sanduka. I vjetar je, dakle, puhao u skladu sa prethodno odredenom sudbinom. Niti je trebao povlaciti jacim puhanjem, niti puhati u suprotnom smjeru, a niti mu smanjiti brzinu lagahnim puhanjem;
4- niko drugi, tokom dužine Nila, nije trebao pronaci taj sanduk. Dakle, niko opasan nije trebao proci tuda, a onaj ko je i prolazio nije ga smio uociti. Prema tome, svi oni koji su živjeli u blizini Nila su, u skladu sa sudbinom, na neki nacin bili onemoguceni da produ obalom ili vide sanduk. Upravo, i taj uvjet se realizirao prema sudbini koju je Allah, dž. š., odredio;
5- kao Musaov život, život Faraona i njegove porodice bio je, isto tako, u skladu sa propisanom sudbinom. I oni su u tacno odredeno vrijeme morali biti na potrebnom mjestu i morali su pronaci Musaa, a. s. Faraonova porodica je možda planirala ranije doci na obalu Nila, i ono što je bilo povod njihovog zakašnjenja je, takoder, osiguralo obavljanje potrebnog djela odredenog u sudbini.
Sve ovo su samo neki od uvjeta koji su omogucili Musaov pronalazak od strane Faraona, sve se realiziralo apsolutno onako kako je moralo da se desi, u skladu sa rijecima kojima je Allah, dž. š., ranije nadahnuo Musaovu majku. U biti, obecanje koje je Allah, dž. š., dao Musaovoj majci, a i ostali dogadaji, realizirali su se u skladu sa sudbinom koju je Allah, dž. š., mnogo ranije odredio.
Dogadaji odredeni u Musaovoj, a. s., sudbini nisu samo dogadaji koje smo ovdje naveli. Svaki trenutak njegovog života režiran je na jednoj odredenoj liniji sudbine. Niti je on mogao birati mjesto, ni godinu svoga rodenja, ni svoj narod, a niti svoje roditelje. Sve to je odredeno i kreirano od strane Allaha, dž. š.
Razmislimo li podrobnije i detaljnije, neposrednije cemo moci osjetiti kako, na jedan apsolutan nacin, sudbina gospodari svakim trenutkom našeg života. A ovo kazivanje umnogome podsjeca i pruža priliku da se razmišlja o tome. Svim ovim detaljima iz kazivanja Allah, dž. š., nas, zapravo, upozorava na to da je On sudbinu svih ljudi kao i cijelog Kosmosa ranije odredio.
Kako god je, linijom sudbine, Musa, a. s., plovio Nilom, isto tako su i Faraon i njegova porodica, u skladu sa svojim sudbinama, otišli na mjesto susreta sa njim. U Kur’anu se na slijedeci nacin saopcava da se Faraonova porodica ponašala isto onako kako je to Allah, dž. š., ranije nadahnuo Musaovu majku, da su ga, zapravo, nesvjesno uzeli pod svoju žaštitu:
I nadoše ga Faraonovi ljudi, da im postane dušmanin i jad; - zaista su Faraon i Haman i vojske njihove uvijek griješili.

I žena Faraonova rece: “On ce biti radost i meni i tebi! Ne ubijte ga, možda ce nam od koristi biti, a možemo ga i posiniti.” A oni ništa ne predosjetiše. (Al-Qasas, 8-9)

Tako su Faraon i njegova porodica, ne znajuci tok sudbine, ali podložni toj sudbini, pronašli Musaa i uzeli ga sebi. Štaviše, uzeli su ga k sebi nadajuci se da ce im on donijeti neku korist.
A, s druge strane, Musaova majka je osjecala zabrinutost zbog toga što nije znala za stanje svog sina. Allah, dž. š., saopcava da je osnažio njeno srce, kako bi to podnijela:

I srce Musaove majke ostade prazno, umalo ga ne prokaza, da Mi srce njeno nismo ucvrstili i vjernicom je ucinili.
I ona rece sestri njegovoj: “Idi za njim!” I ona ga ugleda izdaleka, a oni nisu bili ništa primijetili.
A Mi smo mu vec bili zabranili dojilje, pa ona rece: “Hocete li da vam je pokažem porodicu koja ce vam se o njemu brinuti i koja ce mu dobro željeti?”
I vratismo ga majci njegovoj da se raduje i da ne tuguje, i da se uvjeri da je Allahovo obecanje istinito; ali vecina njih ne zna. (Al-Qasas, 10-13)

Musa, a. s., se, kao dojence, nije okretao ni prema jednoj dojilji, nije sisao mlijeko nijedne od njih, pošto mu je Allah, dž. š., odredio sudbinu da jedino doji mlijeko svoje majke. I ovaj slucaj je primjer da se sve ljudske želje dešavaju prema sudbini odredenoj od strane Allaha, dž. š. Musa, a. s., se, na kraju, kako je to i saopceno njegovoj majci, vratio svojoj porodici.
U kazivanju o Musa, a. s., Allah, dž. š., pokazuje vjernicima da dogadaje koji izgledaju kao nepremostivi i teški stvara sa olakšicom, a da dogadaje koji izgledaju kao zlo (šerr) jednostavno preokrece u dobro (hajr). To što se jedna majka našla u direktnom suocenju sa opasnošcu ubistva njenog novorodenceta od strane vojnika, što je nakon toga, radi njegovog spašavanja, svoje dijete samo otisnula niz rijeku, što je novorodence pronadeno i usvojeno od strane najmocnije porodice u državi i što se ono, koje nije htjelo dojiti mlijeko nijedne dojilje, ponovo vratilo svojoj majci... svi ovi dogadaji su odvojene mudžize koje nam ukazuju na savršenstvo sudbine koju Allah, dž. š., odreduje. Svaki detalj sudbine razvija se s hajrom za vjernike. Kao što vidimo u ovom primjeru, Allah, dž. š., taj hajr ponekad provodi uz sasvim neocekivane povode.

MUSAOV BIJEG IZ MISIRA

2011-01-23T17:19:00.002-08:00

U Kur’anu se, u vezi sa Musaom, a. s., prenosi slijedeci dogadaj:

I on ude u grad neopažen od stanovnika njegovih i u njemu zatece dvojicu ljudi kako se tuku, jedan je pripadao njegovu, a drugi neprijateljskom narodu, pa ga zovnu u pomoc onaj iz njegova naroda protiv onog iz neprijateljskog naroda, i Musa ga udari šakom i - usmrti. “Ovo je šejtanov posao!” - uzviknu - “on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi! (Al-Qasas, 15)

U ovom dogadaju je Musa, a. s., bio svjedok tuce jednog svoga sunarodnjaka. Ne gledajuci ko je u pravu a ko u krivu, stavio se na stranu onoga od svog naroda. Onoga iz neprijateljskog naroda je udario šakom i, ne želeci to, usmrtio ga. Musa, a. s., postaje svjestan da je pocinio veliku grešku. U ovom dogadaju Allah, dž. š., nam daje pouku i upoznaje nas sa pogrešnošcu stavljanja na neciju stranu samo zato što taj neko pripada našem krugu, unatoc tome što nije u pravu. Svoje djelo u kome je podržao onoga iz svog naroda Musa, a. s., je okarakterizirao kao ‘‘šejtanski posao’’.
Pristup koji se ovdje kritizira je, doista, tokom povijesti covjecanstvu uvijek donosio i donosi mržnju i ratove. Zabluda izražena u vidu vrednovanja ljudskih djela ne prema pravdi i istini, vec neizostavno pravdanje svoje porodice, plemena, naroda, istomišljenika ili svoje rase, bila je, u povijesti, jedan od najvecih povoda za sukob i tiraniju.
Musa, a. s., je odmah shvatio da je taj zli osjecaj, koji šejtan nastoji nametnuti covjeku, zulum; pokajao se zbog grijeha nacinjenog šejtanskim nagovorom i zatražio utocište kod Allaha, dž. š. Ovaj primjer i savjestan postupak Musaa, a. s., u nastavku kazivanja se istice na slijedeci nacin:

Gospodaru moj,” - rece onda - “ja sam sam sebi zlo nanio, oprosti mi!” I On mu oprosti, On, uistinu, prašta i On je milostiv.
“Gospodaru moj,” - rece - “tako mi blagodati koju si mi ukazao, više nikada nevjernicima necu biti od pomoci!” (Al-Qasas, 16-17)

Iz pocinjenog grijeha Musa, a. s., je shvatio da je zaštitio jednog covjeka samo zato što je on pripadao njegovom narodu, ali da je, zapravo, trebao provoditi pravednost. Medutim, taj pristrasni pristup dominirao je Egiptom. Musa, a. s., je greškom ubio jednog od njih. Oni ce sada možda tražiti Musaovo ubistvo, pošto ce se staviti na stranu svoje rase. Ova mogucnost mu je zadala strah:

I Musa u gradu osvanu prestrašen, ocekujuci šta ce biti, kad ga onaj isti od jucer pozva ponovo u pomoc. “Ti si, zbilja, u pravoj zabludi!” - rece mu Musa. (Al-Qasas, 18)

Tako je pocelo razdvajanje izmedu Musaa, a. s., i Faraonovog naroda. Musa, a. s., je noc proveo zabrinut i u strahu, a narednog dana desio se slucaj koji se navodi u prethodnom ajetu: covjek kojem je prethodnog dana pomogao ponovo je od Musaa, a. s., tražio pomoc pošto je, prema kur’anskoj formulaciji, Musa, a. s., bio od njegovog naroda i mislio je da ce mu pomoci kao što je to uradio i prethodnog dana. Medutim, Musa, a. s, nije ponovio istu grešku. Zato što je znao da njegov istonarodnjak nije u pravu, nije mu pritekao u pomoc. A kao stvarni krivac, ovaj covjek se odmah okrenuo protiv Musaa, a. s., i poceo ga kritizirati. Prilikom kritiziranja je iznio i ubistvo covjeka od prethodnog dana, koje je Musa, a. s., pocinio pomažuci mu, a ovaj je sada to koristio kao dokaz protiv Musaa:

I kad htjede šcepati zajednickog im neprijatelja, rece mu onaj: “O, Musa, zar ceš ubiti i mene kao što si jucer ubio covjeka? Ti hoceš da na zemlji silu provodiš, a ne želiš da miriš.” (Al-Qasas, 19)

Mada to bilo i nehotice, Musa, a. s., se našao u poziciji ubice jednog od Misiraca. Što se tice Faraona i njegovih glavešina, oni su poceli raspravljati o kažnjavanju, pa cak i ubistvu Musaa, a. s. Jedan koji je cuo te razgovore otišao je kod Musaa i upozorio ga. Uplašen da ce ga ubiti, Musa, a. s., je napustio grad i udaljio se iz Misira:
I jedan covjek s kraja grada dotrca: “O, Musa,” - rece - “glavešine se dogovaraju da te ubiju; zato bježi, ja sam ti zbilja iskren savjetnik.”

I Musa izide iz grada, ustrašen, išcekujuci šta ce se desiti. “Gospodaru moj,” - rece - “spasi me naroda koji ne vjeruje!” (Al-Qasas, 20-21)

Ove cinjenice u vezi sa životom Musaa, a. s., pružaju nam, takoder, i podatke o njegovom karakteru. U ajetima se, dakle, donose i saznanja o Musaovom karakteru i nazire se da je on posjedovao jednu veoma osjetljivu i razdražljivu karakternu crtu. Izmedu dva covjeka koji se tuku, odmah se stavio na stranu svog sunarodnjaka, drugog je jednim udarcem usmrtio i, plašeci se da ce ga ubiti, napustio je Misir. Cineci sve to, vidljiva je njegova stalna uzrujanost. Medutim, nakon što je Allah, dž. š., razgovarao sa njim i odgojio ga, Musa je naucio da ne strahuje ni od koga osim od Allaha, dž. š., i da se istinski oslanja i pokorava jedino Njemu. Ovo je veoma ilustrativan i lijep primjer razvijanja i sazrijevanja ljudskog karaktera - pod nadzorom Allaha, dž. š.

ODLAZAK I NASTANJIVANJE U MEDJENU

2011-01-23T17:19:00.000-08:00

Nakon što je napokon napustio Faraona, pored kojeg je odrastao, i njegov narod, Musa, a. s., se uputio u drugo mjesto, prema Medjenu. (Medjen je podrucje koje se nalazi istocno od Misira, iza pustinje Sina. To je, s obzirom na današnju geografsku sliku, podrucje koje se nalazi na samom jugu Jordana.)
Na medjenskoj vodi je zatekao dvije žene koje poje stoku. Ustrucavale su se pred cobanima te im se, zbog toga, nisu približavale i cekale su sa napajanjem svoje stoke. Medutim, kao što se istice u ajetima, Musa, a. s., je djelovao krajnje povjerljivo i neporocno. Žene se, zbog toga, nisu ustrucavale pricati sa njim. Musau su rekle da im je otac veoma star i da su zbog toga primorane same ici na napajanje stoke, ali da, zato što paze na svoju cestitost, ne napajaju dok cobani ne odu. Na te njihove rijeci, Musa, a. s., pritekao im je u pomoc i napojio njihovu stoku:
A kad stiže do vode medjenske, zatece oko nje mnoge ljude kako napajaju stoku, a malo podalje od njih ugleda dvije žene koje su je od vode odbijale. “Šta vi radite?” - upita on. “Mi ne napajamo dok cobani ne odu” - odgovoriše one - “a otac nam je veoma star.”

I on im je napoji... (Al-Qasas, 23-24)

U ovom slucaju je do izražaja došla Musaova, a. s., ljubaznost, pristojnost i dobrotvornost. Obratimo li pažnju, vidjet cemo da je u ovom slucaju Musa, a. s., prišao dvjema sasvim nepoznatim osobama, uspostavio dijalog sa njima, pomogao im i zadobio njihovo poštovanje, a, s druge strane, dolazimo do zakljucka da su osobe koje se u ajetu karakteriziraju kao ‘‘cobani’’, iskazivali jedno ponašanje sasvim suprotno Musaovom. Unatoc tome što su se upustile u dijalog sa Musaom, a. s., žene im se cak nisu ni približavale. Iz toga razumijemo da su ti ljudi, prema vanjskom izgledu, djelovali zastrašujuce, da su imali grub i neciviliziran pristup i da su djelovali nerazborito i neuljudno. (Allah, dž. š., je taj koji najbolje zna.)
Dakle, ono što dolikuje muslimanu je da silno izbjegava ponašanje nalik ponašanju ovih ljudi, koji se u Kur’anu spominju kao ‘‘cobani’’, te da, s druge strane, ugledajuci se na Musaa, što je moguce više, razvijaju jedan pristojan, obziran, saosjecajan i neporocan pristup i djelovanje, ali i izgled koji ce kod posmatraca odmah izazivati povjerenje.
U meduvremenu, isto tako treba obratiti pažnju i na to da se Musa, a. s., nalazio u duševnom stanju potpune predanosti Allahu, dž. š. Sasvim je napustio Misir, zemlju u kojoj je roden i u kojoj je odrastao. A sada, još nije bilo poznato kakav ga život ocekuje. Bilo je sasvim sigurno da njegov naredni period života nece nalikovati onom prethodnom. Medutim, ni on sam nije znao kakvu mu je sudbinu Allah, dž. š., propisao. Svome Gospodaru se obratio slijedecom molitvom:

...A onda ode u hladovinu i rece: “Gospodaru moj, ma kakvu mi hranu dao, zaista mi je potrebna!” (Al-Qasas, 24)

Iskrenost u molitvi covjeka je u uskoj sprezi sa njegovim poimanjem i osjecajem da je Allah, dž. š., svemoguc, da dobro i zlo dolazi jedino od Njega i da, mimo Njega, nema drugog prijatelja i pomagaca. Upravo, Musaova dova, navedena u prethodnom ajetu, je dova nacinjena u izrazu potpunog razumijevanja ove tajne i pune predanosti Allahu, dž. š. Na ovu njegovu iskrenu dovu Svemilosni se odazvao i otvorio mu Svoju milost.
Pristojnost koju je Musa, a. s., ispoljio prema dvjema ženama, sa kojima se tek upoznao, bila je povod za njegov novi život. Dok se Musa, a. s., odmarao, jedna od žena kojima je prethodno pomogao je došla i prenijela mu poziv svoga oca, koji ga, zbog ukazane pomoci, želi nagraditi:

I jedna od njih dvije dode mu, poslije, iduci stidljivo i rece: “Otac moj te zove da te nagradi zato što si nam stoku napojio!” I kad mu on dode i kaza mu šta je doživio, on rece: “Ne strahuj, spasio si se naroda koji ne vjeruje!’ (Al-Qasas, 25)

Musa, a. s., je ucinio dovu Allahu, dž. š., isticuci kako je muhtac svakog hajra, koji ce doci od Njega. I, odazivajuci se njegovoj dovi, Allah, dž. š., je Musau, a. s., pokazao nekoga ko ce mu pomoci i kod koga ce se, nakon straha od ubijanja, osjecati sigurnim. Musa, a. s., je posjedovao jedan jak stav koji je ljudima ulivao povjerenje. Inace, iako su se ustrucavale od cobana, žene se nisu ustezale pred Musaom; vjerovale su mu i pricale sa njim. Štaviše, spominjuci njegovu snagu i pouzdanost, jedna od njih je zatražila od oca da ga uzmu u najam:

“O, oce moj,” - rece jedna od njih - “uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana.” (Al-Qasas, 26)

Ovim rijecima žena je sasvim otvoreno svome ocu stavila do znanja da Musaa, a. s., doživljava kao pouzdanog covjeka. Nato je starac došao do zakljucka da je Musa, a. s., doista castan insan te donio odluku da ga oženi sa jednom od svojih kcerki. Musov pouzdani izgled bio je povod ovoj odluci te mu je starac nacinio slijedecu ponudu:
“Želim te oženiti s jednom od ove dvije kceri moje” - rece on - “ali trebaš me osam godina služiti; a ako deset napuniš, bit ce dobra volja tvoja, a ja ne želim da te na to silim; ti ceš vidjeti, ako Bog da, da sam dobar.”

“Neka bude tako izmedu mene i tebe.” - rece Musa - “Koji god od ta dva roka ispunim, nema mi se šta prigovoriti, a Allah je jamac za ono što smo utanacili.” (Al-Qasas, 27-28)

Musa, a. s., je prihvatio prijedlog ovog starca, za koga iz Kur’ana razumijemo da je bio cestiti musliman, te naredni dio svoga života poceo provoditi u Medjenu. U pocetku, kada je bio u opasnosti od ubistva, Allah, dž. š., ga je izbavio vodom Nila; odatle, iz opasnosti od gušenja, odveo ga je na Faraonov dvor. Kada je u Misiru ponovo bio u opasnosti od ubistva, Allah, dž. š., ga je opet spasio i izveo u Medjen, na sigurno.

STIZANJE U DOLINU TUVA I PRVA OBJAVA

2011-01-23T17:17:00.000-08:00

Musa, a. s., je ostao dosljedan dogovoru koji je nacinio sa starcem; godinama je ostao u Medjenu. Kada su se napunile dogovorene godine, prestao je i sporazum, koji je Musaa vezivao. Ispunjenjem roka, Musa, a. s., i njegova porodica su napustili Medjen. Dok je tako išao sa svojom porodicom, Musa, a. s., je na strani brda Tur, pored koga su prolazili, ugledao vatru. Pomislio ja kako bi mogao donijeti jednu zapaljenu glavlju, da se ogriju ili da donese kakvu vijest od onih pored vatre:

I kad Musa ispuni ugovoreni rok i krenu sa celjadi svojom, on ugleda vatru na jednoj strani brda. “Pricekajte!” - rece celjadi svojoj - “ vidio sam vatru, možda cu vam od nje kakvu vijest donijeti, ili zapaljenu glavnju, da se ogrijete.” (Al-Qasas, 29)
Kada Musa rece celjadi svojoj: “Vidio sam vatru, donijet cu vam otuda vijest kakvu ili cu vam donijeti razgorjelu glavnju da biste se ogrijali.” (An-Naml, 7)
Kada je vatru ugledao pa celjadi svojoj rekao: “Ostanite vi tu, ja sam vatru vidio, možda cu vam nekakvu glavnju donijeti ili cu pored vatre naci nekoga ko ce mi put pokazati.” (Ta-ha, 10)

Ovaj slucaj iz kazivanja o Musau, a. s., ukazuje nam na još jedno Musaovo uzorno ponašanje. Musa, a. s., je bio covjek koji je pažljivo promatrao dogadanja oko sebe, koji je bio u stanju izvuci zakljucak iz dogadaja sa kojima se susretne. A razlog tome je njegova svjesnost da su zbivanja oko njega stvorena od strane Allaha, dž. š., prema odredenoj sudbini. Zato što je znao da je sve što vidi stvoreno Allahovom mudrošcu, Musa, a. s., je svim dogadajima i stvarima pristupao logikom ukazane mu blagodati. To što je ugledao vatru na brdu, što je tako analizirao taj slucaj i što je otišao kod vatre primjer je pažljivog ponašanja vjernika. I to što je, iduci vatri, Musa, a. s., išao sam, i što sa sobom, zbog njihove sigurnosti, nije poveo i porodicu, takoder je još jedan primjer razuma kojim ga je Allah, dž. š., obdario.

ALLAHOV RAZGOVOR SA MUSAOM, A.S.

2011-01-23T17:16:00.000-08:00

Kada je stigao do vatre na brdu Turu, Musa, a. s., suocio se sa jednom velikom cinjenicom: Allah, dž. š., mu se obratio iz jednog drveta i ucinio mu otkrovenje. Ovo prvo Allahovo otkrovenje Musau, a. s., na slijedeci nacin se istice u Kur’anu:

A kad dode do vatre, neko ga zovnu s desne strane doline, iz stabla, u blagoslovljenom kraju: “O, Musa, Ja sam - Allah, Gospodar svjetova! (Al-Qasas, 30)
A kad do nje dode, neko ga zovnu: “O, Musa,
Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obucu svoju, ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuva.
Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj!
Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i namaz obavljaj - da bih ti uvijek na umu bio! (Ta-ha, 11-14)

Ovo je prva objava koju je primio Musa, a. s., i on je, od sada, Allahov poslanik. Allah, dž. š., mu je saopcio da ga je izabrao kao poslanika. Obratio mu se iz drveta i ukazao mu pocast najcasnijom titulom koju covjek može postici na dunjaluku.
U ovom slucaju koji se desio na brdu Turu postoji jedna veoma bitna tacka na koju treba obratiti pažnju: razgovor Allaha, dž. š., sa Musaom... Allah, dž. š., se Musau, a. s., oglasio iz drveta. Bio je toliko blizu Musau da je pricao sa njim. Zapravo, Allah, dž. š., je svakome toliko blizu da može pricati sa njim. Ilustracije radi, i u trenutku dok ovo citate, Allah, dž. š., je Onaj koji vam je najbliži. Toliko blizu da može pricati sa vama, cuti vaš glas i uciniti da vi cujete Njegov glas. Allah, dž. š., nam je toliko blizu da cuje svaki naš razgovor. Štaviše, On nas cuje i kada šapucemo. O ovoj cinjenici nas Allah, dž. š., obavještava u Kur’anu, ajetom ‘‘...Mi smo covjeku bliži od vratne žile kucavice’’ (Qaf, 16). Nakon što se predstavio Musau, a. s., i saopcio mu da je On njegov Gospodar, Allah, dž. š., ga je upitao za njegov štap:

A šta ti je to u desnoj ruci, o, Musa?”
“Ovo je moj štap” - odgovori on - “kojim se poštapam i kojim lišce ovcama svojim skidam, a služi mi i za druge potrebe.” (Ta-ha, 17-18)
Nesumnjivo, Allah, dž. š., je znao da se u Musaovoj ruci nalazi štap. Ali, da bi ga odgojio i pokazao mu Svoju moc, od Musaa, a. s., je zatražio da ga baci:
Baci štap svoj!” I kad vidje da se poput hitre zmije krece, on uzmace... (Al-Qasas, 31)
Baci svoj štap!” Pa kad ga vidje da se, kao da je hitra zmija, krece, on uzmace i ne vrati se... (An-Naml, 10)

Kada je ugledao da se njegov štap, koji je stalno koristio, pretvorio u zmiju, Musaa je, kao što se saopcava u navedenim ajetima, obuzeo strah. Medutim, ovim dogadajem Allah, dž. š., je odgojio Musaa, poducio ga pokornosti i da se ne treba nicega bojati, osim jedino Allaha, dž. š.:

... “O, Musa, ne boj se! Poslanici se kod Mene ne trebaju nicega bojati!’’ (An-Naml, 10)
“Uzmi je i ne boj se”- rece On - “Mi cemo je vratiti u ono što je bila prije. (Ta-ha, 21)

U skladu sa naredbom, Musa, a. s., je svoj štap uzeo natrag. Upravo, taj štap ce on kasnije, kao mudžizu, koristiti protiv Faraona. Allah, dž. š., je nakon toga Musau ukazao još jednu mudžizu:

Uvuci svoju ruku u njedra svoja, pojavit ce se bijela... (Al-Qasas, 32)

Što se tice Musaove druge mudžize, ona je, kao što se navodi u prethodnom ajetu, izražena u izbjeljivanju njegove ruke. Zbog ovih neobicnih dogadaja realiziranih jedan za drugim, Musa, a. s, je osjetio uzbudenost i strah. Medutim, Allah, dž. š., mu je naredio da se pribere i da sa tim mudžizama pojavi pred Faraonom:

...I priberi se tako od straha! To su dva dokaza od Gospodara tvoga Faraonu i glavešinama njegovim; oni su, zaista, narod raskalašeni.” (Al-Qasas, 32)

MUSAOVO TRAŽENJE HARUNA, A. S., ZA SVOG POMOCNIKA

2011-01-23T17:13:00.001-08:00

Odgovori koje je Musa, a. s., dao prilikom dobijanja Objave ispunjeni su primjerima njegove iskrenosti. Musa, a. s., je veoma iskreno priznao Allahu, dž. š., da se boji, snebiva, da nema puno povjerenje u sebe i zatražio pomoc od Njega. Rekao je, npr., da je ubio jednog Misirca i da se plaši da ce, iz osvete, i oni njega ubiti. A drugi Musaov strah je mišljenje o svom nedostatnom izražavanju. Mislio je da ne prica tecno i zabrinut je da se nece moci valjano obratiti Faraonu. Zbog toga je zatražio da me se, kao pomocnik, da njegov Harun, koji je tecnije govorio:

“Gospodaru moj,” - rece - “ja sam ubio jednog njihovog covjeka, pa se bojim da i oni mene ne ubiju...
A moj brat Harun je rjecitiji od mene, pa pošalji sa mnom i njega kao pomocnika da potvrduje rijeci moje, jer se bojim da me ne nazovu lašcem. (Al-Qasas, 33-34)
‘‘Haruna, brata mog; osnaži me njime i ucini drugom u zadatku mome, da bismo Te mnogo hvalili i da bismo Te mnogo spominjali.’’ (Ta-ha, 30-34)

A drugi razlog zbog koga je Musa, a. s., tražio hazreti Haruna za svog pomocnika je, kao što se vidi u ajetima, mogucnost mnogog hvaljenja i spominjanja Allaha, dž. š. Musa, a. s., je mislio da ce, ukoliko ih bude dvojica, više spominjati Gospodara. I, doista, to što vjernici trebaju biti skupa, što se medusobno trebaju moralno bodriti, veoma je bitno sa pozicija zaštite od zablude, te se, zbog toga, u nizu kur’anskih ajeta savjetuje vjernicima da budu zajedno. Upravo je to jedna od pouka koju vjernici trebaju primiti iz ovog kazivanja o Musau, a. s.
Allah, dž. š., je prihvatio Musaovu molbu. Saopcio je da mu je, kao pomocnika, dao Haruna, koji ce mu biti potpora i u pozivanju, a i u pogledu snage:

”Pomoci cemo te bratom tvojim” - rece On - “i obojici cemo vlast dati, pa vam se oni nece usuditi prici; s Našim znamenjima vas dvojica i oni koji vas budu slijedili postat cete pobjednici.” (Al-Qasas, 35)

Isti slucaj se u drugim ajetima objašnjava na slijedeci nacin:
“Gospodaru moj,” - rece Musa - “ucini prostranim prsa moja i olakšaj zadatak moj; odriješi uzao sa jezika moga da bi razumjeli govor moj i podaj mi za po

KAZIVANJE O MUSAU, A. S., I TAJNA SUDBINE

2011-01-23T17:10:00.000-08:00

Prilikom primanja objave na brdu Turu, Allah, dž. š., je Musau saopcio radosnu vijest da ce, kao izraz Svoje dobrote, njegova brata Haruna uciniti njegovim pomocnikom. A nakon toga, Allah, dž. š., je Musaa podsjetio na blagodati koju mu je ranije podario:
“A ukazali smo ti milost Svoju još jednom, kada smo majku tvoju nadahnuli onim što se samo nadahnucem stjece:
‘Metni ga u sanduk i u rijeku baci, rijeka ce ga na obalu izbaciti, pa ce ga i Moj i njegov neprijatelj prihvatiti.’ I Ja sam ucinio da te svako voli i da rasteš pod okom Mojim.

Kada je sestra tvoja otišla i rekla: ‘Hocete li da vam pokažem onu koja ce se o njemu brinuti?’ - Mi smo te majci tvojoj povratili da se raduje i da više ne tuguje. A ti si ubio jednog covjeka, pa smo te Mi brige oslobodili i iz raznih nevolja te spasili. I ti si ostao godinama medu stanovnicima Medjena, zatim si, o, Musa, u pravo vrijeme (prema sudbini) došao i Ja sam te za Sebe izabrao. (Ta-ha, 37-41)

U ovim ajetima se saopcava tajna sudbine (kader), u koju mnogi ne vjeruju ili je ne uspijevaju pravilno poimati. U svakom trenutku svog života, od dojenceta do primanja Objave, Musa, a. s., je živio prema sudbini, mnogo ranije odredenoj od strane Allaha, dž. š. U ovoj sudbini ne postoji ništa izvan Allahove odredbe. Na primjer, kao što smo prethodno istakli, da bi, kada je kao novorodence u sanduku spušten niz rijeku, dospio do Faraonove porodice, moralo se ispuniti niz detalja, koje je Allah, dž. š., odredio u sudbini.
I u potonjim etapama Muaovog života moguce je vidjeti apsolutnu dominaciju sudbine. Musa, a. s., se ukljucio u tucu svoga sunarodnjaka i pobjegao iz grada. Zaputio se prema Medjenu i tamo se susreo sa onim ženama. Kada je došao do medjenske vode, žene same nisu mogle napojiti stoku zato što su tamo bili cobani te su bile primorane zatražiti pomoc od Musaa, a. s. Nakon toga ga je njihov otac pozvao sebi i tako je Musa, a. s., zapoceo svoj život u Medjenu. A nakon što je ispunio dogovoreni rok, zaputio se natrag i tada je ugledao onu vatru. A kada je, pak, stigao do vatre, primio je objavu od Allaha, dž. š.
Musaovo plivanje rijekom u nekontroliranom sanduku dok je još bio novorodence, pronalazak od strane Faraona, odrastanje na dvoru, nesvjesno ubijanje covjeka, njegov bijeg iz Misira, susret sa ženama, godine provedene pored starca, osnivanje porodice, potom kretanje na put povratka, dobivanje Objave i još svi nebrojeni detalji koji se ne spominju u Kur’anu dogadaji su koji se nalaze u Musaovoj sudbini, a odredeni su još mnogo prije njegovog rodenja. Apsolutno je nemoguca nerealizacija samo jednog od tih dogadaja, ili pak realizacija na neki drugi nacin pošto je cijela ljudska sudbina gotovo poput filma na videokaseti. Kako god ne možete izmijeniti nijednu scenu sa kasete, isto tako je nemoguce izmijeniti najmanji detalj iz ljudskog života. Ljudska sudina predstavlja cjelinu sa svakim svojim trenutkom.
I u prethodnim ajetima Allah, dž. š., saopcava da je, u skladu sa sudbinom, Musa, a. s., došao u blagoslovljenu dolinu Tuva:

‘‘...zatim si, o, Musa, u pravo vrijeme (prema sudbini) došao.’’ (Ta-ha, 40)

Nad ovim pitanjem se treba studiozno zamisliti. Sudbina o kojoj je ovdje rijec ne pripada samo Musau. U sudbini Musaove majke odredeno je da ce ona zanijeti Musaa. Dan, pa cak i sahat kada ce roditi Musaa detalji su i iz sudbine Musaove majke. I Musaova majka ima svog oca i svoju majku, i u njihovim sudbinama je odredeno da ce se njihova kcerka poroditi. O tome se može razmišljati proširujuci slucaj još i na Musaovog oca i citavu njihovu lozu.
I stolar koji je napravio sanduk u kome je Musa, a. s., plovio Nilom napravio je to u skladu sa svojom sudbinom. To da ce on napraviti sanduk odredeno je u njegovoj sudbini prije no što se on i rodio. I taj stolar se rodio i živio prema svojoj sudbini. I osobe koje su bile povod njegovom dolasku na svijet živjele su prema svojim, prethodno odredenim sudbinama.
Zamislimo onu tucu u koju se Musa, a. s., umiješao. Ta tuca se desila upravo u trenutku kada je Musa bio tamo. Pogleda li se površno, može se zakljuciti kako bi sve bilo drugacije da se to desilo u nekom drugom trenutku, jer tada Musa, a. s., ne bi bio tu. To je, medutim, jedan sasvim pogrešan pristup. Tuca u koju je umiješan i Musa, a. s., desila se tacno u trenutku i tacno na nacin kako se trebala desiti, pošto je, od strane Allaha, dž. ž., i taj slucaj utanacen u sudbini. Ista cinjenica sudbine važi i za aktere tuce, a i za razloge koji su inicirali njihovu tucu. Ista cinjenica važi i za osobu koja je Musau, a. s., savjetovala bijeg i obavijestila ga o tome da ce ga ubiti. Cobani sa medjenske vode i žene su, takoder, jedan dio iste te sudbine.
Razmisli li se o svemu tome, vidjet cemo da su, ne samo Musa, a. s., vec sve ono što je u vezi sa njim dijelovi jedne te iste sudbine. Ako, pak, razmislimo malo šire, vidjet cemo da da smo i mi dijelovi te iste sudbine. I mi živimo sudbinu, koju je za nas stvorio Allah, dž. š., Svemoguci i Sveznajuci. Svi smo mi došli na svijet prema sudbini koja je za nas odredena. I trenutak naše smrti ce se dogoditi u kontekstu te sudbine.
Sudbina je, zapravo, jedno Božansko znanje, koje obuhvata cijeli život. Kako god je prilikom njegovog rodenja bilo poznato da ce Musa, a. s., biti vjerovjesnik, kako god su u sudbini bile odredene sve etape njegovog života, isto tako se, u istoj sudbini, nalaze i životi cijelog covjecanstva, a time i tvoj život. Da ceš ti procitati ovu knjigu, da ceš saznati detalje u vezi sa Musaovim životom sudbina je koja je od Allaha, dž. š., odredena prije no što je Musa, a. s., i doživio sve to, štaviše, prije no što se on rodio. Sudbina je apsolutna cjelina, koju je odredio Allah, dž. š., i u koju nije ukljucena volja nijednog drugog bica osim Njegove, i ona obuhvata sve.

POZIV NACINJEN FARAONU I KORIŠTENI STIL

2011-01-23T17:08:00.000-08:00

Prije no što su otišli kod Faraona, Allah, dž. š., je upozorio Musaa i Haruna, a. s.; naredio im je da Ga stalno spominju i da u tome ne pokazuju nikakvu popustljivost:

‘‘Idite ti i brat tvoj, sa dokazima Mojim, i neka sam vam Ja uvijek na pameti.’’ (Ta-ha, 42)

Allah, dž. š., je Musau i Harunu, a. s., naredio da izidu pred Faraona, misirskog vladara. Saopcio im je da se on osilio i razuzdao u svom nevjerovanju te im naredio da mu se, unatoc tome, prilikom saopcavanja vjere, obrate blagim rijecima:

‘‘Idite Faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim rijecima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!” (Ta-ha, 43-44)

Kao što se na to upozorava u prethodnim ajetima, govoriti blagim rijecima veoma je bitna metoda prilikom pozivanju u vjeru. U mnogim ajetima se, isto tako, kao generalno pravilo, nareduje korištenje lijepih rijeci. A ovdje se, unatoc tome što se na suprotnoj strani nalazi svirepa osoba, nareduje blaga rijec, a to nam još jednom pokazuje koliko je bitno korištenje blagog nastupa prilikom pozivanja u vjeru.
Na ovu Allahovu naredbu, Musa, a. s., je, ponovo, iskreno izrazio svoj strah. Svome Gospodaru je rekao da se boji da ce ga Faraon ubiti:

“Gospodaru naš,” - rekoše oni - “bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne prekoraci.” (Ta-ha, 45)
“Gospodaru moj,” - rece - “ja sam ubio jednog njihovog covjeka, pa se bojim da i oni mene ne ubiju. (Al-Qasas, 33)

A na tu Musaovu opasku, Allah, dž. š., ga je još jednom podsjetio na cinjenicu da je On stalno uz njega, da ga vidi i cuje. Osim toga, Musau i Harunu, a. s., naredio je da odu pred Faraona i od njega zatraže dozvolu da sinovi Israilovi krenu sa njima:

Idite k njemu i recite: ‘Mi smo poslanici Gospodara tvoga, pusti sinove Israilove da idu s nama i nemoj ih muciti! Donijeli smo ti dokaz od Gospodara tvoga, a nek živi u miru onaj koji Pravi Put slijedi! (Ta-ha,47)

Obratimo li pažnju, vidjet cemo da u dijalogu Musaa, a. s., i Faraona, nije Faraon jedina osoba koja je stavljana na kušnju. I Musa, a. s., se nalazi na kušnji; strahuje od Faraona i boji se da ga on nece ubiti. Ali, ne samo odlazak pred Faraona; Allah, dž. š., Musau nareduje više od toga: da od Faraona traži dozvolu da sinovi Israilovi krenu sa njim. Otici Faraonu, neprikosnovenom vladaru Misira (Egipta), kome je narod toliko poslušan da ga smatraju božanstvom, i otvoreno mu reci kako se on nalazi na pogrešnom putu, štaviše, zatražiti slobodu sinova Israilovih, koji imaju status roblja, je, nesumnjivo, gledano površno, krajnje opasan poduhvat. Medutim, zato što su djelovali pod Allahovom zaštitom, Musa i Harun, a. s., su znali da se nalaze u jednoj apsolutnoj sigurnosti i, spokojnošcu napajanom iz pouzdanosti u svoga Gospodara, oni su izvršili tu naredbu. Na ovu cinjenicu Allah, dž. š., ih je podsjetio naredbom ‘‘Ne bojte se!’’:

“Ne bojte se!” - rece On - “Ja sam s vama, Ja sve cujem i vidim.’’ (Ta-ha, 46)

FARAONOVA ISKRIVLJENA LOGIKA

2011-01-23T17:07:00.000-08:00

Uporedo sa Objavom, Musa, a. s., je na brdu Turu od Allaha, dž. š., primio veliko znanje: Allah, dž. š., ga je obrazovao i obavijestio o dva kljucna pitanja: sudbini (kader) i pokornosti (tevekkul). Musa, a. s., je konacno znao da je cijeli njegov život kreiran prema sudbini i da je prema sudbini došao tamo. Apsolutno je, isto tako, shvatio i to da se ne treba plašiti Faraona i da se treba pokoravati Allahu, dž. š., pošto je Allah, dž. š., uz njega, vidi ga i njegov je pomocnik. Musa i Harun, a. s., koji su djelovali sa takvom sviješcu, otišli su Faraonu i njegovim glavešinama, ‘‘grješnom narodu’’, kako ih Kur’an definira:

Zatim smo, poslije njih, Musaa i Haruna poslali sa cudima Našim Faraonu i glavešinama njegovim, ali su se oni uzoholili - a bio je to grješan narod. (Yunus, 75)

U Kur’anu se prenosi dijalog koji se odvio izmedu Musaa, a. s., i Faraona. Obratimo li pažnju na Faraonova pitanja i odgovore iz tog dijaloga, za oko ce nam zapeti veoma iskrivljena i kontradiktorna Faraonova razmišljanja. Iz Faraonovih formulacija se vidi da se on, umjesto slušanja Musaovih rijeci, zalagao kako bi ga nadjacao i demantirao. Dok to cini, Faraon ponekad nastoji uzeti pomoc od prisutnih, a ponekad ulaže napore kako bi prisutne ubijedio u svoju iskrivljenu logiku. Jedan dijalog izmedu Musaa i Faraona je tekao na slijedeci nacin:

“Pa ko je Gospodar vaš, o, Musa?” - upita Faraon.
“Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo.”
“A šta je sa narodima davnašnjim?” - upita on.
“O njima zna sve Gospodar moj, u Knjizi je, Gospodaru mome ništa nije skriveno i On ništa ne zaboravlja.
On je za vas Zemlju posteljom ucinio i po njoj vam prolaze utro, i On spušta s neba kišu!” - Samo Mi dajemo da uz njenu pomoc u parovima nice bilje raznovrsno.
Jedite i napasajte stoku svoju! To su dokazi za one koji pameti imaju.

Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vracamo i iz nje cemo vas po drugi put izvesti. (Ta-ha, 49-55)

Umjesto da to, nakon ovog jasnog Musaovog poziva, racionalno i savjesno procijene, Faraon i glavešine su se zanimali za vjeru svojih predaka. U pogledu njihove lažne vjere, Faraon je bio bog, a pristalice te vjere nisu prihvatali postojanje Allaha, dž. š.:

I kada im Musa donese Naše jasne dokaze, oni povikaše: “Ovo je samo smišljena carolija; nismo culi da se ovako nešto dešavalo u doba predaka naših!” (Al-Qasas, 36)

Kao što se razumije iz navedenog ajeta, Faraonov narod je mislio da je, objašnjenjem Allahovog postojanja i Njegove jednoce, Musa, a. s., ima cilj mijenjanje vjere njihovih predaka, a time i preuzimanje moci u svoje ruke pošto su Faraon i glavešine uživali odredene privilegije utemeljene na njihovoj vjeri. Ako se ta vjera promijeni, Faraon ce izgubiti svu moc. Na Musaa, a. s., i vjeru koju on zagovara gledali su sa tog aspekta; mislili su da ce se, kako god Faraon i glavešine ugnjetavaju narod, ovaj put taj sistem promijeniti i da ce se desiti sasvim suprotno. Naredni odgovor, koji su Faraon i glavešine dali Musau, sasvim otvorena je formulacija tog površnog ugla promatranja:

A oni rekoše: “Zar si došao da nas odvratiš od onoga na cemu smo zatekli pretke naše, da bi vama dvojici pripala vlast na Zemlji? E necemo mi vama dvojici vjerovati!” (Yunus, 78)

Ustvari, njihova aktualna optužba u smislu: ‘‘Zar si došao da bi vama dvojici pripala vlast na Zemlji?’’ bila je jedna sasvim neiskrena kleveta. Musa, a. s., nije došao vladati Misirom, želio je samo Faraonovo dopuštenje da sinovi Israilovi podu sa njim. Tražio je, dakle, oslobadanje sinova Israilovih, koji su korišteni kao roblje i koji su konstantno bili izloženi zulumu, i dopuštenje za njihovo napuptanje Misira:

I Musa rece: “O, Faraone, ja sam poslanik Gospodara svjetova!
Dužnost mi je da o Allahu samo istinu kažem. Donio sam vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pusti da idu sa mnom sinovi Israilovi!” (Al-A’raf, 104-105)

Medutim, Faraon, koji nikako nije pristajao na taj zahtjev, isprobao je razlicite metode prema Musau, a. s. Jedna od njih je bila emocionalno provociranje. Podsjecajuci Musaa da je odrastao na njegovom dvoru, Faraon je time namjeravao kod njega izazvati dug zahvalnosti, a i predstaviti ga kao nezahvalnika u ocima prisutnih. Štaviše, aktualiziranjem i pitanja covjeka kojeg je Musa, a. s., nehotice ubio, nastojao ga je dovesti u tešku situaciju. Što se tice odgovora koji je Musa, a. s., dao na sve to, bio je to vjernicki odgovor, izraz potpune predanosti i saglasnosti sa sudbinom:

“Zar te medu nama nismo gojili dok si dijete bio i zar medu nama tolike godine života svoga nisi proveo?” - rece Faraon -
“i uradio si nedjelo koje si uradio i još si nezahvalnik?”
“Ja sam onda ono uradio nehotice” - rece -
“a od vas sam pobjegao zato što sam se vas bojao, pa mi je Gospodar moj mudrost darovao i poslanikom me ucinio. (Aš-šu’ara’, 18-21)

U nastavku svoga govora, Musa, a. s., je objasnio kako njegovo dospijevanje u odrastanje na dvoru nije dobrocinstvo koje mu je ukazao Faraon, naprotiv, da je on na to bio primoran zbog tiranije koju je sprovodio:

‘‘A dobrocinstvo koje mi prebacuješ - da nije to što si sinove Israilove robljem ucinio?” (Aš-šu’ara’, 22)

Unatoc tome što je prethodno govorio da strahuje od Faraona, on je, zahvaljujuci Allahovom upozorenju i podsjecanju da je stalno sa njim, neustrašivo i sasvim otvoreno uputio poziv Faraonu. Faraon ga je prvo upitao za njegovog Gospodara:

“A ko je Gospodar svjetova?” - upita Faraon.
“Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je izmedu njih, ako vjerujete” - odgovori on.
“Cujete li ?” - rece onima oko sebe Faraon.
“Gospodar vaš i Gospodar vaših davnih predaka” - rece Musa. (Aš-šu’ara’, 23-26)

Odgovarajuci na Faraonovo pitanje, Musa, a. s., je ovdje istakao i neutemeljnost vjere njihovih predaka pošto su i njihovi preci bili na stramputici. Allah, dž. š., je bio Gospodar i njihovih davnih predaka. Upravo, kada nije mogao pronaci odgovor na ovu cinjenicu, Faraon je Musaa, a. s., nastojao poraziti klevetom i prijetnjom:

“Poslanik koji vam je poslan, uistinu, je lud” - rece Faraon.
“Gospodar istoka i zapada i onoga što je izmedu njih, ako pameti imate” - rece Musa.
A Faraon rece: “Ako budeš kao boga nekog drugog osim mene priznavao, sigurno cu te u tamnicu baciti!” (Aš-šu’ara’, 27-29)

Kao što se vidi iz navedenih ajeta, kada ga je, jakim dokazima i rijecima, Musa, a. s., doveo u težak položaj, Faraon je nastupio sa optužbom da je on lud. Stvarni Faraonov cilj ovdje je da tim rijecima u obracanju prisutnima slomi Musaov utjecaj. Musaove utjecajne i istinite rijeci razjarile su Faraona. Nato se još jednom razoblicio njegov despotski karakter; ako nastavi sa time i ako ga ne prizna kao boga, Faraon zaprijeti Musau da ce ga baciti u tamnicu.
Na to je Musa, a. s., rekao da posjeduje dokaze koji potvrduju znakove njegovog poslanstva te je Faraonu pokazao dvije mudžize darovane od strane Allaha, dž. š.:

“Zar i onda kad ti budem ocigledan dokaz donio?” - upita on.
“Pa daj ga, ako istinu govoriš!” - rece Faraon.
I Musa baci štap svoj, kad on - zmija prava, a onda izvadi ruku iz njedara, kad ona, onima koji su gledali - bijela. (Aš-šu’ara’, 30-33)

Faraon i glavešine, koji su se, putem Musaa, a. s., osvjedocili u dvije Allahove mudžize, unatoc rijeci koje su culi i mudžiza koje su vidjeli, mislili su kako je to Musa izveo jedino uz pomoc carolija. Medusobnim savjetovanjem ove ideje nastojali su onemoguciti padanje pod utisak tih mudžiza:

“Ovaj je zaista vješt carobnjak” - rece glavešinama oko sebe Faraon -
“hoce da vas carolijom svojom iz zemlje vaše izvede. Pa šta savjetujete?” (Aš-šu’ara’, 34-35)

Logika koja ovdje dolazi do izražaja jedna je uopcena logika nevjernika. U nizu kur’anskih kazivanja govori se o slicnim osobama i reakcijama i iznosi se ova iskrivljena logika. Ovakav stav, koji se zasniva na slijepom vezivanju za vjeru svojih predaka, odbijanje istine iako su dokazi za nju sasvim ociti, nije stav svojstven samo Faraonu i njegovim glavešinama. Nevjernici su tokom povijesti uvijek na ovaj nacin tražili izlaz za sebe. Ovaj ugao posmatranja oholih je naglašen u Kur’anu:

Odvratit cu od znamenja Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili. I kakav god oni dokaz vide nece ga vjerovati: ako vide Pravi Put - nece ga kao put prihvatiti, a ako vide stranputicu - kao put ce je prihvatiti... (Al-A’raf, 146)

Iako se pred njima nalazio Pravi Put, Faraon i njegove glavešine su se, isto tako, umjesto prihvatanja toga, opredijelili za ateizam i prihvatanje puta razuzdanosti. Unatoc pokazanih mudžiza, odlucili su se upustiti u borbu protiv Musaa, a. s. A u tom kontekstu su se dali u pronalaženje rivala Musau, koga su optužili da je ‘‘carobnjak’’:

“Zadrži njega i brata njegova”, rekoše, “a pošalji u gradove one koji ce sakupljati, preda te ce sve vješte carobnjake dovesti.” (Al-A’raf, 111-112)

Za mudžize koje je pokazao Musa, a. s., Faraon je tvrdio da su trikovi carobnjaka. Mislio je da ce te mudžize uspjeti uništiti uz pomoc svojih carobnjaka. Tako ce, kao, poraziti Musaa i doci u još prestižniji položaj. Sasvim jednostavno je mogao ubiti Musaa, a. s., i njegovog brata Haruna, a. s., ali Faraon se priklonio savjetima svojih glavešina. To mu je djelovalo primamljivije. Mislio je da ce ostvariti veliki i postojaniji triumf. Zapravo, Allah, dž. š., približavao ih je velikom porazu i uništenju. I to tamo gdje su se osjecali najsigurnijima.
Toliko su bili ubijedeni u trijumf da su Musau, a. s., dozvolili da on odredi mjesto i vrijeme susreta:

“Zar si došao da nas pomocu vradžbine svoje iz zemlje naše izvedeš, o, Musa?” - upitao je.
“I mi cemo tebi vradžbinu slicnu ovoj doista pripremiti! Zakaži nam rocište koga cemo se i mi i ti pridržavati, onako kako odgovara i nama i tebi!”
“Neka rocište bude za praznik” - rece Musa - “i nek se narod izjutra sakupi.” (Ta-ha, 57-59)

Kao ‘‘vrijeme rocišta’’ Musa, a. s., odabrao je termin u vrijeme praznika, kada ce se narod okupiti na jednom mjestu pošto je želio da sav narod bude svjedok ovog susreta. Ovo je krajnje mudar odabir; tako ce se narod moci uvjeriti u Musaovo pozivanje i poraz koji ce doživjeti Faraon i njegovi carobnjaci. Vrijeme ovog rocišta prihvatio je i Faraon:

I Faraon ode, sakupi carobnjake svoje i poslije dode.

“Teško vama!” - rece im Musa. “Ne iznosite laži o Allahu, pa da vas On kaznom uništi; a, sigurno, nece uspjeti onaj koji laži iznosi!”

I oni se, tiho šapcuci, stadoše o svome poslu izmedu sebe raspravljati.

“Ova dvojica su carobnjaci” - rekoše jedni drugima - “hoce vas vradžbinama svojim iz zemlje vaše izvesti i uništiti vjeru vašu prelijepu;

zato lukavstvo svoje pametno pripremite, a onda u red stanite. Ko danas pobijedi sigurno ce postici šta želi!” (Ta-ha, 60-64)

TITULE MISIRSKIH VLADARA U KUR’ANU

2011-01-23T17:04:00.003-08:00

Musa, a. s., nije jedini pejgamber koji je u toku povijesti starog Egipta živio u ovoj zemlji. Jusuf, a. s., je, isto tako, mnogo prije Musaa, a. s., živio u Egiptu.

Postoji, medutim, jedan detalj koji zapinje za oko prilikom išcitavanja kur’anskih kazivanja o Musau i Jusufu, a. s. Radi odredivanja egipatskog suverena koji je živio u vrijeme Jusufa, a. s., u Kur’anu se koristi rijec ‘‘vladar’’ (melik):

I vladar rece: “Dovedite mi ga!” I kad Jusufu izaslanik dode, on rece: “Vrati se gospodaru svome i upitaj ga: ‘šta je s onim ženama koje su svoje ruke porezale - Vlasnik moj dobro zna spletke njihove!’” (Yusuf, 54)

Suprotno tome, za suverena koji je živio u vrijeme Musaa, a. s., u Kur’anu se koristi rijec ‘‘faraon’’ (fir’awn):

Mi smo Musau devet ocevidnih znamenja dali, pa upitaj sinove Israilove kad je precima njihovim došao i kada mu je Faraon rekao: “Ja mislim, o, Musa, da si ti doista opcinjen.” (Al-Isra’, 101)

Razlicite titule ova dva egipatska suverena objašnjavaju nam povijesni izvori. Rijec faraon je, zapravo, naziv za kraljevu palacu u starom Egiptu. Ovaj naziv nisu koristili vladari iz perioda starog kraljevstva. A dolazak rijeci faraon u smislu oznacavanja titule osobe na celu države dešava se u egipatskom ‘‘periodu novog kraljevstva’’. Taj period pocinje od 18. dinastije (1539 – 1292. p.n.e.), a u 20. dinastiji (945 – 730. p.n.e.) rijec faraon je poprimila znacenje rijeci koja se koristi s ciljem izražavanja poštovanja.
Ovdje, dakle, još jednom do izražaja dolazi cudotvorni stil Kur’ana: Jusufov život se poklapao sa periodom starog kraljevstva, i zbog toga za misirskog suverena nije korištena titula ‘‘faraon’’ (fir’awn), vec ‘‘vladar’’ (melik). A zato što je Musa, a. s., živio u periodu novoga kraljevstva, egipatski suveren je karakteriziran kao ‘‘faraon’’.
Nesumnjivo, da bi se mogla naciniti jedna takva diferencijacija, potrebno je poznavati povijest Egipta. Medutim, kao što smo prethodno rekli, povijest starog Egipta je, zbog nemogucnosti citanja egipatskog pisma, zaboravljena u IV stoljecu, a ponovo odgonetnuta tek u XIX stoljecu. Prema tome, u periodu objavljivanja Kur’ana niko nije posjedovao detaljna saznanja o povijesti starog Egipta. Ova osobitost jedan je od nebrojenih dokaza koji potvrduju da je Kur’an Rijec Allaha, dž. š.

MUSAOV OKRŠAJ SA CAROBNJACIMA

2011-01-23T17:04:00.001-08:00

Svi carobnjaci, okupljeni širom Egipta da bi, naspram Musaa, a. s., iznijeli svoja umijeca, došli su kod Faraona, koji je mislio da ce sigurno pobijediti. Nakon jednog ovakvog okršaja, on i njegove glavešine ce sacuvati svoju vladavinu. Što se tice carobnjaka, oni su se brinuli za nagradu, koju ce, u slucaju pobjede, dobiti od Faraona:
Preda te ce sve vješte carobnjake dovesti.”
I Faraonu carobnjaci dodoše. “Da li cemo, doista, nagradu dobiti ako budemo pobjednici?” - upitaše.

“Da” - rece - “i bit cete mi, zaista, bliski.” (Al-A’raf, 112-114)

Faraon ce, mislio je, ucvrstiti svoju vladavinu, a carobnjaci ce postati bliski Faraonu i postici odredene dobiti. Na jednoj strani su bili svi poznati vracari Misira, a na drugoj Musa i Harun, a. s., koje su odranije poznavali i koji su pripadali jednom robovskom narodu. Prihvatili su da Musa, a. s., odluci ko ce prvi poceti:

“O, Musa,” - rekoše oni - “hoceš li ti ili cemo najprije mi baciti?”
“Bacite vi!” - rece on - i odjednom mu se pricini da konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove, krecu. (Ta-ha, 65-66)

Kada su carobnjaci bacili svoje vradžbine, ucini se kao da konopi i štapovi idu prema njima. Kao što smo obaviješteni Kur’anom, zacaranih ociju, svi su vidjeli konope i štapove kako se micu.
Obrati pažnju; u navedenim ajetima se kaže da se kretanje konopa i štapova ‘‘pricinilo’’. Dakle, nije bio slušaj stvarnog kretanja, samo se prisutnima tako pricinilo. U drugom ajetu se, isto tako, na slijedeci nacin objašnjava da je nacinjena vradžbina samo vizualna varka i da su ljudi bili pod njenim djelovanjem:

“Bacite vi” - rece on. I kad oni baciše, oci ljudima zacaraše i jako ih prestrašiše, i vradžbinu veliku prirediše. (Al-A’raf, 116)

Svojom iluzionistickom numerom Faraonovi carobnjaci su postigli jedno veliko poštovanje kod naroda. A to su koristili za jacanje Faraonove vlasti. Svakojake carolije radili su ‘‘u ime Faraonove moci’’ i na taj nacin su održavali Faraonov sistem. Što se, pak, tice Faraona, on je carobnjacima osiguravao materijalne koristi. Ukratko, posrijedi je bila veza zasnovana na obostranim interesima.
Eto, iako su znali da Faraon nema metafizicku moc, carobnjaci su, stupajuci u okršaj sa Musaom, a. s., bacili svoje štapove samo da bi ostvarili interese i dokopali se dobrog položaja. Cineci to, bili su sasvim sigurni da su nadmocniji, te su izjavili da ce pobijediti:

I oni pobacaše konope svoje i štapove svoje i rekoše: “Tako nam dostojanstva Faraonova, mi cemo svakako pobijediti!” (Aš-šu’ara’, 44)

Iako je rijec o triku, predstava koju su izveli carobnjaci je djelovala na posmatrace. U pogledu kur’anskog saopcenja, dok je narod pao u zaprepaštenje, Musa, a. s., je osjetio strah u sebi, pošto se i njemu, zbog ove iluzije, pricinilo da se konopi i štapovi krecu. Allah, dž. š., ga je upozorio da se ne boji:

...A oni koji su vjerovali i dobra djela cinili bit ce u divnim džennetskim bašcama, sve što zažele imat ce u Gospodara svoga; bit ce to blagodat velika. (Aš-šura, 22)

I Musa u sebi osjeti zebnju.
“Ne boj se!” - rekosmo Mi - “ti ceš, doista, pobijediti!
Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutat ce ono što su oni napravili, jer je ono što su oni napravili samo varka carobnjaka, a carobnjak nece, ma gdje došao, uspjeti.” (Ta-ha, 67-69)

Nakon ovog Allahovog upozorenja, Musa, a. s., se odmah okrenuo prema carobnjacima i rekao im da je carolija to što oni rade i da ce je Allah, dž. š., uništiti:

...Musa uzviknu: “Ono što ste priredili carolija je! Allah ce je uništiti, jer Allah ne dopušta da djelo pokvarenjaka uspije.” (Yunus, 81)
Nakon ovih rijeci i Musa baci svoj štap. Rezultat je bio poražavajuci za carobnjake. Dok su oni varali narod, nastojeci prikazati kako se nešto krece, Musaov štap je progutao sve njihove carolije.
I Mi naredismo Musau: “Baci štap svoj!” - i on odjednom proguta sve ono cime su oni bili obmanu izveli.
I tako istina na vidjelo izbi i pokaza se da je bilo lažno ono što su oni priredili, i tu oni bijahu pobijedeni i ostadoše poniženi. (Al-A’raf, 117-119)

Musaov, a. s., štap nije bio iluzija, kao ono što su priredili carobnjaci; on se doista kretao na jedan cudotvoran nacin. Carobnjaci su Musau, a. s., priredili smicalicu. Medutim, Allah, dž. š., koji pravi najbolje smicalice, Musaom je skovao smicalicu, koja je bezvrijednim ucinila onu njihovu. Tako se smicalica catobnjaka razbila o glavu njima samim; stvaranjem mudžize, Allah, dž. š., je štapu dao jednu natprirodnu odliku.
Na kraju, dok su svi ocekivali trijumf Faraonovih carobnjaka, pojavio se sasvim drugi ishod i Musa, a. s., je pobijedio. Tako su se svi osvjedocili u istinu Allahovog obecanja. Allah, dž. š., Musaa nije ostavio samog i, zahvaljujuci mudžizi svoga Gospodara, Musa, a. s., je triumfirao nad jednim od najjacih sistema Svijeta tog vremena.

CAROBNJACI PRIMAJU VJERU

2011-01-23T17:03:00.001-08:00

Susret izmedu Musaa, a. s., i carobnjaka rezultirao je ishodom sasvim neocekivanim za Faraona, carobnjake i prisutni narod. Izgubili su samouvjereni carobnjaci, koji su bili sigurni da ce trijumfirati. Hem je to bio ocit poraz, doživljen pred cijelim egipatskim narodom. Što se tice utjecaja toga na carobnjake, on je bio znatno veci. Ono što su oni radili bila je samo vizualna varka, i sami su veoma dobro znali da to nije istina. Priredenim podvalama i trikovima varali su narod i sebe, a, prema tome, i Faraonov sistem, predstavljali kao da imaju neku Božanstvenu moc. Medutim, na drugoj strani je postojala jedna sasvim drugacija situacija, koja nije bila iluzija ili vizualna obmana. Musaov štap je doista progutao njihove podvale. Carobnjaci su shvatili da je to jedna stvarna mudžiza, da je to dokaz Allahovog postojanja i Njegove podrške Musau i odmah su prihvatili istinsku vjeru:

A carobnjaci se licem na tle baciše.
“Mi vjerujemo u Gospodara svjetova” - povikaše,
“Gospodara Musaova i Harunova!” (Al-A’raf, 120-122)

U jednom trenutku se sve okrenulo naopacke. Faraon, koji je bio krajnje siguran u trijumf i koji se pred narodom upustio u okršaj sa Musaom, a. s., poražen je, a carobnjaci su povjerovali Musau. Faraon u pocetku nije mogao prihvatiti to što su carobnjaci prihvatili vjeru u Allaha, dž. š., pošto je, prema njegovoj zabludjeloj vjeri, on bio gospodar svega (cak i ljudi) i mislio je da se, cak, i za prihvatanje vjere u Allaha, dž. š., mora tražiti njegovo odobrenje:

“Zar da mu povjerujete prije nego što vam ja dozvolim!” - viknu Faraon. “Ovo je, uistinu, smicalica koju ste u gradu smislili da biste iz njega stanovnike njegove izveli. Zapamtit cete vi! (Al-A’raf, 123)

Faraon, koji je iznio svoj bezdušni stav, odmah se, svojom iskrivljenom logikom, nastojao opravdati. Posrijedi je bila velika mudžiza. Carobnjaci su poraženi i povjerovali su Musau. I dok je i sam, nakon ocite mudžize, trebao povjerovati, Faraon je smislio scenario i donio izvještacene komentare, za koje i sam znao da su lažni. Prema njemu, carobnjaci su djelovali zajedno sa Musaom, a sve to su organizirali kako bi zagospodarili Egiptom. Štaviše, ustvrdio je kako su oni i vradžbine naucili od Musaa:

...On je ucitelj vaš, on vas je vradžbini naucio... (Ta-ha, 71)

Eto, unatoc tome što se osvjedocio u ocite Allahove znakove i mudžize, Faraon se tako opirao. Nesumnjivo, to je jedna od nepromjenljivih nevjernickih logika. Oni koji ne vjeruju bivaju u takvom psihickom stanju da bi negirali kada bi vidjeli cak i najocitije mudžize. A da bi opravdali svoje nevjerovanje, oni pribjegavaju raznim nelogickim objašnjenjima. Nepokolebljiva svojeglavost, koju je pokazao Faraon, vidljiva je, isto tako, i u svim epohama i svim zajednicama, kod nebrojenih nevjernika, koji ne žele priznati Allahovo postojanje, jednocu i istinost Njegove vjere.
Medutim, Faraon je znao da ga ova njegova svojeglavost nece moci spasiti. Zbog poraza carobnjaka, a i njihovim potonjim primanjem vjere, njegov autoritet u ocima naroda je poljuljan. Ovu situaciju je nekako trebao ispraviti i nastaviti sa presijama nad narodom. Pribjegao je sili i carobnjacima vjernicima zaprijetio ubistvom. Medutim, carobnjaci su jasno vidjeli da su Allahovi ajeti istina i sasvim su se okrenuli ka Njemu. Na nekoliko mjesta u Kur’anu je ustupljeno mjesto odlucnim rijecima carobnjaka:

... i ja cu vam, zacijelo, unakrst ruke i noge vaše odsjeci i po stablima palmi vas razapeti i sigurno cete saznati ko je od nas u mucenju strašniji i istrajniji.”
“Mi necemo tebe staviti iznad jasnih dokaza koji su nam došli, tako nam Onoga koji nas je stvorio!” - odgovoriše oni - “pa cini što hoceš; to možeš uciniti samo u životu na ovome svijetu!
Mi vjerujemo u Gospodara našeg da bi nam grijehe naše oprostio i vradžbine na koje si nas ti primorao. A Allah bolje nagraduje i kažnjava trajnije.” (Ta-ha, 71-73)
A oni rekoše: “Mi cemo se, doista, Gospodaru našem vratiti!
Ti nam zamjeraš samo to što smo u dokaze Gospodara našeg povjerovali kada su nam oni došli. Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i ucini da kao vjernici umremo!” (Al-A’raf, 125-126)
“Ništa strašno!” - rekoše oni - “mi cemo se Gospodaru svome vratiti.
Mi se nadamo da ce nam Gospodar naš grijehe naše oprostiti zato što smo prvi vjernici.” (Aš-šu’ara’, 50-51)

Ovi ljudi, koji su, kao što stoji u Kur’anu, prihvatili vjeru, pokazali su odlucnost naspram Faraonovih prijetnji i nisu poklekli pred njim pošto su shvatili da ce se, ukoliko i budu bili ubijeni, vratiti Allahu, dž. š., Svemogucem, Koji sve stvora i Koji je Gospodar svega. A, isto tako, nadali su se i u Allahov oprost njihovih predašnjih nevjerovanja i antivjerskih djelovanja pošto je Allah, dž. š., milostiv i Onaj koji mnogo prašta.
Nakon ovog slucaja, Faraon je povecao svoje presije, išao je na maksimalno slamanje naroda. Zbog ove Faraonove tiranije, niko iz naroda, osim jedne grupe mladih, nije povjerovao Musau. Iskrenost i hrabrost, koju su ispoljili carobnjaci, izuzev aktulanih mladica vjernika, generalno se nije ispoljavala od strane naroda. Ovaj narod nije vjerovao zbog toga što su bili lišeni straha od Allaha, dž. š., zato što su, ne mogavši spoznati Allahovu moc, strahovali od nemocnih ljudi. Ova cinjenica se na slijedeci nacin istice u Kur’anu:

I ne povjerova Musau niko, osim malo njih iz naroda Faraonova, iz straha da ih Faraon i glavešine njegove ne pocnu zlostavljati, a Faraon je doista na Zemlji silnik bio i u zlu svaku mjeru prevršio. (Yunus, 83)

A jedna od osoba koja je zauzimala mjesto medu onima koji su vjerovali Musau bila je i sama Faraonova žena. Vjerom u Allaha, dž. š., ova casna žena, koja je, zajedno sa Faraonom živjela u okruženju raznih dunjaluckih blagodati, odvažila se i na odricanje ovih blagodati, a i na žestoke belaje od strane Faraona. To je, nedvojbeno, pokazatelj jedne iskrene i duboke vjere. S tim u vezi, Faraonovu ženu, zajedno sa hazreti Merjemom, Allah, dž. š., u Kur’anu istice kao uzornu ženu vjernicu:

A onima koji vjeruju - Allah kao pouku navodi ženu Faraonovu, kad je rekla: “Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kucu u Džennetu i spasi me od Faraona i mucenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednog!” (At-Tahrim, 11)

Ova iskrena vjera Faraonove žene nesumnjivo je, kao što se saopcava i Kur’anom, veoma lijep primjer svim muslimanima. Ova cestita vjernica se odrekla svih dunjaluckih požuda i shvatila da je stvarni život buduci svijet. Koliko god izgledale konkretne i privlacne, naspram dunjaluckih ljepota, ona se opredijelila za blagodati Dženneta. Molila je Allaha, dž. š., da joj u Džennetu podari utocište. Nesumnjivo, ova iskrena dova i srcano usmjeravanje ka Ahiretu karakterne su odlike koje bi trebali posjedovati svi muslimani.

VJERNIK NA DVORU I RASPRAVE

Unatoc izuzetnim dogadajima i ocitim mudžizama, Faraon i oni iz njegove blizine su se opirali Musau, a. s. Zbog svoje oholosti i svojeglavosti ustrajavali su u nevjerovanju i isticali kako je carolija ono što su vidjeli, a da je Musa carobnjak. Štaviše, da bi zastrašili Musaa i njegove pristalice, poceli su kovati nove planove, provoditi razne presije i torture na njima:

Mi smo poslali Musaa sa znamenjima Našim i dokazom jasnim
Faraonu i Hamanu i Karunu, ali su oni rekli: “Carobnjak i lažov!”
A kada im je on donio Istinu od Nas, rekli su: “Ubijajte opet mušku djecu onih koji vjeruju u ono što on govori, a ostavljajte u životu njihovu žensku djecu!” - Ali, lukavstva nevjernika su uvijek uzaludna.
“Pustite vi meni” - rece Faraon - “da ubijem Musaa, a on neka traži pomoc od Gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmjeni ili da u zemlji nered ne izazove.”
Musa rece: “Molim Gospodara svoga i Gospodara vašega da me zaštiti od svakog oholog koji ne vjeruje u Dan u kome ce se racun polagati!” (Al-Mu’min, 23-27)

Faraon je imao namjeru ubistvom ukloniti Musaa. Nije htio da se naruše njegove koristi. Ako Musa, a. s., ojaca, onda on nece moci vladati narodom kako želi. Iz tog razloga, optužujuci ga za izazivanje nereda, Musaovo ubistvo je nastojao prikazati opravdanim. Ovaj put se, medutim, pojavljuje jedna osoba iz Faraonove porodice, koje se stavila na stranu Musaa i suprotstavila Faraonovoj tiranji:

A jedan covjek, vjernik, iz porodice Faraonove, koji je krio vjerovanje svoje, rece: “Zar da ubijete covjeka zato što govori: ‘Gospodar moj je Allah!’, onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg? Ako je lažov, njegova laž ce njemu nauditi, a ako govori istinu, onda ce vas stici barem nešto od onoga cime vam prijeti, jer Allah nece ukazati na Pravi Put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže.
O, narode moj, danas vama priprada vlast i vi ste na vrhovima u zemlji, ali ko ce nas odbraniti od Allahove kazne ako nas ona stigne?” A Faraon rece: “Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi Put cu vas samo ja izvesti.”
A onda onaj vjernik rece: “O narode moj, bojim se da i vas ne stigne ono što je stiglo narode koji su se protiv poslanika bili urotili, kao što je to bilo sa Nuhovim narodom i Adom i Semudom i onima poslije njih. - A Allah nije nepravedan robovima Svojim.

O, narode moj, plašim se šta ce biti s vama na Dan kada budete jedni druge dozivali, na Dan kada budete uzmicuci bježali, kada vas od Allaha nece moci niko odbraniti. A onoga koga Allah u zabludi ostavi, toga nece niko uputiti.

Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio. A kad je on umro, vi ste rekli: ‘Allah više nece poslije njega poslati poslanika!’ Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja, one koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, pa izazivaju još vecu Allahovu mržnju i mržnju vjernika. - Tako Allah pecati srce svakog oholog i nasilnog.” (Al-Mu’min, 28-35)

Ovo upozorenje vjernika sa dvora nije previše utjecalo na Faraona, cije je srce bilo oslijepljeno ohološcu i samovoljom. A da bi ove rijeci bile bez utjecaja i na okolinu, on je ovog muslimana, koji je upozoravao i njega i cijeli egipatski narod, nastojao podvrgnuti ismijavanju. Okrecuci se svome pomocniku Hamanu, na jedan podrugljiv nacin je od njega zatražio da mu sagradi jedan visok toranj:

“O, Hamane,” - rece Faraon - “sagradi mi jedan toranj ne bih li stigao do staza, staza nebeskih, ne bih li se popeo do Musaova Boga, a ja smatram da je on, zaista, lažac.” I eto tako su se Faraonu njegova ružna djela ucinila lijepim i on je bio odvracen od Pravog Puta, a lukavstvo Faraonovo se završilo na njegovu štetu. (Al-Mu’min, 36-37)

Naredbom za izgradnju aktulanog tornja, koju je izdao Hamanu, Faraon je, na jedan podrugljiv nacin, samo nastojao ostvariti prestiž. Cinjenicu, na koju ga je pozivao Musa, a. s., odnosno Allahovo postojanje i jednocu on nije uspijevao poimati. Mislio je da je Allah, dž. š., na nebu, a znao je da se gore ništa nece pronaci kada se popne i pogleda; tako ce, kao, na jedan podrugljiv nacin Musaa naciniti lašcem.
A osoba, koje je tajno primila vjeru, a bila od Faraonove porodice, naspram ovog Faraonovog manira, pocela im je otvoreno objašnjavati postojanje Allaha, dž. š., i Ahireta. Upozorio ih je azabom, tražio da povjeruju u istinu koju im govori i da ga slijede:

I onda onaj vjernik rece: “O, narode moj, ugledajte se u mene, ja cu vam na Pravi Put ukazati!
O, narode moj, život na ovome svijetu samo je prolazno uživanje, a onaj svijet je, zaista, Kuca vjecna.
Ko ucini zlo, bit ce prema njemu kažnjen, a ko ucini dobro - bio muškarac ili žena, a vjernik je - u Džennet ce; u njemu ce imati u obilju svega, bez racuna.
O, narode moj, šta je ovo, ja vas pozivam da vas spasim, a vi mene pozivate u vatru: pozivate me da ne vjerujem u Allaha i da prihvatim Njemu ravnim onoga o kome baš ništa ne znam, a ja vas pozivam Silnome, Onome koji mnogo prašta.
Nema nimalo sumnje u to da se oni kojima me pozivate nece nikome ni na ovome ni na onome svijetu odazvati i da cemo se Allahu vratiti i da ce mnogobošci stanovnici u ognju biti.
Tada cete se sigurno mojih rijeci sjetiti! A ja Allahu prepuštam svoj slucaj; Allah, uistinu, robove svoje vidi.”
I Allah ga je sacuvao nevolje koju su mu oni snovali, a Faraonove ljude zla kob zadesi. (Al-Mu’min, 38-45)

Farao i njegovi bližnji su svoje uši zatvorili i na upozorenja ovog cestitog vjernika koji je bio od njih. A odgovor na njihov despotizam i nevjerovanje, unatoc tolikih dokaza, bit ce patnje nesnosne.

RIJEC “HAMAN, KOJA SE NALAZI U KUR’ANU,SPOMINJE SE I U STEROEGIPATSKIM NATPISIMA

Neki od kur’asnkih podataka o starom Egiptu potvrduju i povijesna saznanja, koja su do skore prošlosti bila tajnovita. Ova saznanja nam, isto tako, pokazuju da se svaka kur’anska rijec koristi prema jednoj odredenoj mudrosti.
Jedna od osoba koja se u Kur’anu spominje zajedno sa Faraonom je i ‘‘Haman’’. Haman se u 6 razlicitih ajeta spominje kao jedan od Faraonu najbliskijih ljudi.
Suprotno tome, u Tevratu, u poglavlju koji govori o životu Musaa, a. s., Hamanovo ime se uopce ne spominje. Medutim, u potonjim poglavljima Starog zavjeta se Haman spominje kao pomocnik babilonskog kralja, koji je živio oko 1100 godina nakon Musaa, a. s., i koji je zlostavljao jevreje.
Eto, poneki nemuslimani, koji se usuduju ustvrditi kako je Muhammed, a. s., napisao Kur’an po ugledu na Tevrat i Indžil, iznose paralogizam poput toga da je, navodno, Pejgamber u Kur’an pogrešno unio odredena pitanja, o kojima se govori u ovim svetim Knjigama.
Medutim, da je ova tvrdnja potpuno neutemeljena ispostavilo se dešifriranjem hijero-glifa, prije oko 200 godina, i otkrivanjem imena ‘‘Haman’’ u staroegipatskim natpisima.
Do tada su bili necitljivi natpisi i epitafi napisani staroegipatskim jezikom. Staroegipatski jezik je bio ideografskog (pojmovnog) pisma zvanog hijeroglifi i vijekovima je bio u opticaju. Medutim, širenjem kršcanstva (II i III stoljeca n.e.) i kulturnim utjecajem, Egipat je, poput vjere, zaboravio i svoj jezik; korištenje hijeroglifa je bilo smanjeno, da bi se, nakon izvjesnog vremena, i totalno izbacilo iz upotrebe. Jedan natpis iz 394. godine n.e. je posljednji poznati natpis ispisan hijeroglifima. Nakon toga se gubi trag ovom jeziku, a nije ostao niko ko ga je mogao citati. Sve do prije otprilike 200 godina...
Staroegipatski hijeroglifi dešifrirani su 1799. g. pronalaskom jednog natpisa nazvanog Rosetta Stone, koji datira od 196. godine p.n.e. Karakteristika te ploce je što je bila ispisana trima razlicitim pismima: hijeroglifima, demotskim (poznato i kao hijeratsko pismo, staroegipatsko svecenicko pismo nastalo iz hijeroglifa - op. prev.) i grckim pismom. Uz pomoc grckog nastojao se odgonetnuti i staroegipatski tekst sa ploce. Dešifriranje cijele ploce upotpunjeno je od strane jednog Francuza po imenu Jean-Francoise Champollion. Tako je rasvijetljen jedan zaboravljeni jezik i povijest ispisana tim jezikom. Zahvaljujuci tome, saznalo se mnogo toga o staroegipatskoj civilizaciji, njihovoj vjeri i socijalnom životu.
Odgonetanjem hijeroglifa došlo se do još jednog saznanja koje je u vezi sa našom temom: ime ‘‘Haman’’ se doista spominje na staroegipatskim natpisima. Ovo ime se spominje na jednom spomeniku koji se nalazi u beckom muzeju Hof. U istom natpisu se istice i Hamanova bliskost Faraonu (Walter Wreszinski, Aegyptische Inschriften aus dem K.K. Hof Museum in Wien, 1906, J C Hinrichs’ sche Buchhandlung).
A u rjecniku ‘‘Licnosti iz Novog kraljevstva’’, nacinjenom pozivanjem na sve natpise, o Hamanu se govori kao o ‘‘starješini radnika na kamenolomu’’ (Hermann Ranke, Die Ägyptischen Personennamen, Verzeichnis der Namen, Verlag Von J J Augustin in Glückstadt, Band I,1935, Band II, 1952).
Rezultat do koga se došlo iznosi jednu veoma bitnu cinjenicu. Suprotno tvrdnjama onih koji se suprotstavljaju Kur’anu, Haman je, baš kao što se to spominje u Kur’anu, bio covjek koji je, u vrijeme Musaa, živio u Egiptu i bio je, baš kako Kur’an istice, osoba bliska Faraonu i vezan za poslove gradnje.
Upravo kur’anski ajet, u kome se prenosi Faraonovo traženje od Hamana da mu sagradi toranj, u potpunom je, dakle, skladu sa ovim arheološkim otkricem:

“O, velikaši,” - rece Faraon - “ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene, a ti, o, Hamane, peci mi opeke i sagradi mi toranj da se popnem k Musaovu Bogu, jar ja mislim da je on, zaista, lažac!” (Al-Qasas, 38)

Na kraju, to što se Hamanovo ime nalazi na staroegipatskim natpisima ne samo da pobija još jednu u nizu tvrdnji neprijatelja Kur’ana, vec još jednom ilustrira cinjenicu da je Kur’an doista od Allaha, dž. š., pošto nam se Kur’anom, na cudotvoran nacin, prenosi jedan povijesni fakt, do kojeg je, u vrijeme Muhammeda, a. s., bilo nemoguce doci i odgonetnuti ga.

NEZAHVALNOST SINOVA ISRAILOVIH

2011-01-23T17:01:00.004-08:00

Nakon okršaja sa carobnjacima, Musa, a. s., još dugo vremena ostao je u Egiptu. U toku tog perioda Faraon je nastavio sa presijama prema Musau, a. s., i sinovima Israilovim. Dok se na jednoj strani borio sa Faraonom i njegovim presijama, Musa, a. s., je, s druge strane, sinove Israilove pozivao na strpljenje. Što se, pak, tice jednog dijela sinova Israilovih, oni su neuljudnim jezikom kritizirali Musaa, a. s., govoreci da su presije postojale i prije i poslije dolaska Musaa i da se ništa nije promijenilo:

Musa rece narodu svome: “Molite Allaha da vam pomogne i budite strpljivi, Zemlja je Allahova, On je daje u nasliješe kome On hoce od robova Svojih; a lijep ishod ce biti za one koji se budu Allaha bojali.”
“Zlostavljani smo” - rekoše oni - “prije nego što si nam došao, a i nakon što si nam došao!” A Musa rece: “Gospodar vaš ce neprijatelja vašeg uništiti, a vas nasljednicima na Zemlji uciniti, da bi vidio kako cete postupati!’’ (Al-A’raf, 128-129)

Ova neuctivost, koju su iskazali prema Musau, a. s., pokazatelj je da su sinovi Israilovi, u biti, moralno prilicno slabi. Allah, dž. š., im je, radi spašavanja od Faraonove tiranije, poslao pejgambera i zatražio od njih da budu strpljivi. Tu svoju strpljivost oni nisu iskazivali zbog svoje slabe vjere i zato što su bili nerazumni; cineci namcorluk, poceli su gundati i žaliti se na Musaa, a. s. Medutim, ponašanje dolicno stvarnom vjerniku je da u svim prilikama i okolnostima zahvaljuje Allahu, dž. š., da bude zadovoljan i predan svakom trenutku sudbine koju je zacrtao Allah, dž. š.
Bilo šta da je Allah, dž. š., odredio za njega - to može biti neimaština, teškoce, glad, presije, torture - vjernik bi uvijek trebao biti u stanju pokornosti, baš kao što je to i Bediuzzaman Said Nursi rekao “Elhamdulillahi ala kulli hal” (Hvala Allahu u svim uvjetima). Ova pokornost i oslanjanje na Allaha, dž. š., je, isto tako, ono što materijalnu neimaštinu preokrece u veliko duhovno zadovoljstvo.
Što se tice kazivanja o Musau, a. s., u njemu nam Allah, dž. š., pokazuje da je veliki dio sinova Israilovih bio lišen ove svijesti. Pritužbe sinova Israilovih istaknute u prethodnom ajetu ce se, kao što cemo to vidjeti i na narednim stranicama, namcorlukom i pobunama nastaviti i u potonjim periodima. Allah, dž. š., nas poducava ovome kako bismo izvukli pouku. Kako god je velika pouka Faraonovo nevjerovanje, isto tako su pouka za nas i slaba vjera i bolesno srce sinova Israilovih, koji su živjeli u tom periodu.

PERIOD NESRECA I FARAONOVA BEZUMNOST

2011-01-23T17:01:00.002-08:00

Faraonu, koji je ustrajavao u svom nevjerovanju, i njegovom narodu Allah, dž. š., je, jednim za drugim, svalio niz razlicitih belaja. Prvo je u Egiptu poceo veliki period suše. Kao i za sve ostale, voda je i za Egipat bila krajnje bitna. Suša je prijetila i ugrožavale njihove živote. Prema tome, u svim poljoprivrednim usjevima pokazao se veliki manjak, zavladala je velika oskudica i glad:

I Mi smo Faraonov narod gladnim godinama i nerodicom kaznili, da bi se opametili. (Al-A’raf, 130)

Prema onome što proistice iz ovog ajeta, ova glad je potrajala godinama. Dakle, nakon okršaja sa carobnjacima, Musa, a. s., je još godinama ostao u Egiptu i objašnjavao Allahovu vjeru. U ovom periodu je Allah, dž. š., od Musaa zatražio da gradi kuce svome narodu, kako bi spokojno mogli obavljati svoje namaze. Na taj nacin bi vjernici stalno bili skupa:

I Mi objavismo Musau i bratu njegovu: “U Misiru svome narodu kuce izgradite i bogomoljama ih ucinite i u njima namaze obavljajte! A ti obraduj vjernike!” (Yunus, 87)

Musa, a. s., i njegove pristalice su ovdje obavljali svoje namaze, spominjali Allaha, dž. š. što se, pak, tice Egipcana, oni su još uvijek, u neznanju i bezumlju, nastavljali sa medusobnim huškanjem; mislili su da su Musa i vjernici razlozi nevolja koje su ih snašle:

I kad bi im bilo dobro, oni bi govorili: “Ovo smo zaslužili”, a kad bi ih snašla kakva nevolja, Musau i onima koji su s njim vjerovali tu nevolju bi pripisali. Ali ne! Njihova nevolja je od Allaha bila, samo što vecina njih nije znala! (Al-A’raf, 131)

Katastrofe su poklopile cijelu zemlju. Unatoc tome, Faraon i njegovo blisko okruženje su se toliko fanaticko vezali za svoj zabludjeli politeisticki sistem, odnosno idolopoklonicku vjeru ‘‘svojih predaka’’ da se nikako nisu usudivali odustati od toga. Cak ni dvije Musaove mudžize, izbjeljivanje ruke i pretvaranje štapa u zmiju, nisu ih mogle odvratiti od njihovog neutemeljenog vjerovanja. Govorili su da ga ne bi prihvatili i vjerovali mu, cak kada bi donio i duge dokaze:

I govorili su: “Kakav god dokaz da nam doneseš da nas njime opcaraš, mi ti necemo vjerovati!” (Al-A’raf, 132)

U ishodu ovakvog njihovog stava, Allah, dž. š., im je, radi kušanja patnji i na Dunjaluku, slao katastrofe kao “sve jasna znamenja” (Al-A’raf, 133). Prva od njih, kao što smo i malocas spomenuli, bila je suša, a, prema tome, i smanjenje poljoprivrednih usjeva.
Svoj poljoprivredni sistem Egipcani su utemeljili na Nilu i, zahvaljujuci tome, promjena prirodnih uvjeta nije utjecala na njih. I bez kiše, egipatskim oranicama je, cak i u najtoplijim periodima godine, Nil donosio vode u izobilju. Medutim, zbog oholosti prema Allahu, dž. š., i nepriznavanja vjerovjesnika, Egipat je, kao neocekivana katastrofa, zadesila suša, koja je na veoma ocit nacin pobijala Faraona, koji se svom narodu obracao rijecima: “O, narode moj, zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, shvacate li? (Az-Zuhruf, 51).

Medutim, umjesto da ‘‘uzmu pouku i razmisle’’, nevjernicki narod je, kako se istice u Kur’anu, ovo shvatio kao zlu kob koju su donijeli Musa i sinovi Israilovi. Na ovakvo razmišljanje inicirala ih je zabludjela vjera njihovih predaka. A zbog toga su bili osudeni na podnošenje velikih nedaca. Medutim, suša nije bila jedina nedaca koja ih je zadesila. To je bio samo pocetak. Allah, dž. š., je na njih poslao još niz katastrofa, koje se u Kur’anu isticu na slijedeci nacin:

Zato smo Mi na njih slali i poplave, i skakavce, i krpelje, i žabe, i krv - sve jasna znamenja, ali su se oni oholili, narod zlikovacki su bili. (Al-A’raf, 133)

Oni su, unatoc toj patnji, nastavili sa nevjerovanjem. Štaviše, svoje nevjerovanje su provodili cak i onda kada su shvatili da je ta nevolja belaj koji dolazi od Allaha, dž. š., zato što ne vjeruju. Faraon i njegovi bliski saradnici su pokušali prevariti Musa, a. s., a time i Allaha, dž. š. Kada su se užasne nevolje, jedna za drugom, srucivale na njih, oni su pozvali Musaa, a. s., i zatražili da ih spasi toga:

I kada bi ih zadesila nevolja, govorili bi: “O, Musa, moli se, u naše ime, Gospodaru svome - onako kako ti je On naredio: ako nas oslobodiš nevolje, mi cemo zaista vjerovati i s tobom sinove Israilove, sigurno, poslati.”
I pošto bismo ih nevolje oslobodili - do vremena do kojeg im je bilo odredeno da je podnose, oni bi, odjednom, obecanje prekršili. (Al-A’raf, 134-135)

Obratimo li pažnju na rijeci koje ovdje koristi nevjernicki narod, vidjet cemo da one lice na šejtansko nevjerovanje. Unatoc tome što je znao za Allahovo postojanje, šejtan je odbio poslušnost Njemu. što se tice Faraonovog naroda, iako je znao da njihovi belaji dolaze od Allaha, dž. š., koga su oslovljavali kao ‘‘Musaov Gospodar’’, odbio je poslušnost Allahu, dž. š., i Njegovom poslaniku. Shvatili su Allahovo postojanje, ali, zbog svoje oholosti, svojeglavosti i slijepe privrženosti vjeri svojih predaka, nastavili su sa negiranjem.
Što se tice Musaa, a. s., on je dugo vremena upozoravao svoj narod, objašnjavao im stvarnu vjeru. Pokazao je niz mudžiza, Allahovih dokaza. Ne bi li se vratili na Pravi Put, Allah, dž. š., je ovom nevjernickom narodu slao opomene, nevolje, ali niko od njih nije napuštao svoju idolopoklonicku vjeru i nije se okretao prema Allahu, dž. š., svome istinskom Gospodaru koji ih je stvorio. Allah, dž. š., u Kur’anu, na slijedeci nacin saopcava da je Musa, a. s., sve objasnio Faraonu, a da se on, svom svojom silom, suprotstavio vjerovjesniku:

I o Musau, kada ga s ociglednim dokazom Faraonu poslasmo, a on, uzdajuci se u moc svoju, okrenu glavu... (Az-Zariyat, 38-39)

Naspram ovog nepokolebljivog nevjerovanja, Musa, a. s., je ucinio dovu svome Gospodaru da kazni ovaj nevjernicki narod:

I Musa rece: “Gospodaru naš! Ti si dao Faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na ovome svijetu, pa oni, Gospodaru moj, zavode s puta Tvoga! Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapecati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!”
“Uslišena je molba vaša!” - rece On - “a vas dvojica na Pravome Putu ostanite i nikako se za neznalicama ne povodite!” (Yunus, 88-89)

Allah, dž. š., je uslišao ovu Musaovu dovu. Faraon i njegovi bližnji, koji, unatoc svim upozorenjima, nisu prihvatali pravu vjeru, suocili su se sa ‘‘patnjom nesnosnom’’ i, zajedno sa svojim imecima, zatrti su sa lica Zemlje.

MUSA I NJEGOV NAROD NAPUŠTAJU MISIR I FARAONOVO DAVLJENJE U VODI

2011-01-23T17:01:00.000-08:00

Poziv nacinjen svakom pojedincu ili svakom narodu ima svoj kraj. Putem Svojih Knjiga i poslanika, ili Svojih vjernih robova, Allah, dž. š., daje savjete ljudima. Ljudi se pozivaju na prihvatanje Allahovog postojanja i jednoce, na pokornost svome Stvoritelju, Gospodaru, istinskom Vlasniku - Allahu, dž. š. To pozivanje može trajati godinama. Ali, i ono ima svoj kraj, koji je odreden od strane Allaha, dž. š. Uporedo sa ovim krajem dolaze i stradanja za one koji su ustrajni u svom negiranju. Ovaj azab, koji pocinje sa dunjaluckim stradanjima, se, zapravo, nastavlja u Džehennemu, vjecno.
Faraon i njegov krug su se godinama opirali pozivanjima i zaslužili su stradanje. Pobunili su se protiv Allaha, dž. š., a Njegovog poslanika nazvali su lašcem i ludakom. Allah, dž. š., im je, zbog njihovog nevjerovanja, pripremio ponižavajuci kraj.
Na pocetku ovog stradanja, Allah, dž. š., je prvenstveno Musau, a. s., naredio da iz Misira izvede sinove Israilove:

I Mi objavismo Musau: “Kreni nocu s robovima Mojim, ali bit cete gonjeni!” (Aš-šu’ara’, 52)

Musa, a. s., i njegov narod su, kao što je to naložio Allah, dž. š., tajno napustili Misir.

Napuštanje Misira od strane sinova Israilovih bilo je neprihvatljivo za Faraona. On je sebe doživljavao kao njihovog gospodara, vidio se kao vlasnik svih sinova Israilovih. Štaviše, odlaskom robova izgubit ce svu radnu snagu, a nakon toga i prestiž u Misiru. Zato je okupio vojsku i dao se na put, u lov na sinove Israilove:
I Faraon posla po gradovima sakupljace:

“Ovih je zaista malo i rasrdili su nas, a mi smo svi budni!”
I Mi ih izvedosmo iz vrtova i rijeka, iz riznica i dvoraca divnih.
Eto tako je bilo, i Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi.
I oni ih, kad se Sunce radalo, sustigoše. (Aš-šu’ara’, 53-60)

Kako ne bi bili uhvaceni od strane Faraona i njegovih ljudi, sinovi Israilovi su, bježeci iz Misira, došli na obalu jednog mora. Kada su bili baš tu, Faraon i njegova vojska su im se približili na razdaljinu sa koje su ih mogli vidjeti. Vidjevši da im se približavaju, u Musaovom narodu zavlada panika i beznade. Faraon i njegovi vojnici bili na veoma bliskoj udaljenosti, a oni nisu imali kuda bježati. Pomislili su da su uhvaceni:

Pa kad jedni druge ugledaše, drugovi Musaovi povikaše: “Samo što nas nisu stigli!” (Aš-šu’ara’, 61)

Upravo u tom trenutku Musa, a. s., još jednom je iskazao stav uzoran svim vjernicima; svoj, beznadem obuzeti, narod podsjetio je da je Allah, dž. š., sa njim i sa vjernicima i da ce im sigurno pokazati izlaz iz njihove naizgled bezizlazne situacije:

“Nece!” - rece on - “Gospodar moj je sa mnom, On ce mi put pokazati.” (Aš-šu’ara’, 62)

Nakon toga i nadahnuca “Udari štapom svojim po moru!” (Aš-šu’ara’, 63), koje je u tom trenutku primio od Allaha, dž. š., Musa, a. s., je udario štapom po moru. Mudžizom, Svemoguci je more rastavio na dva dijela, a izmedu njih ucinio jedan suh prolaz. Sinovi Israilovi su odmah krenuli tim prolazom. Što se, pak, tice Faraona i njegovih vojnika, oni su bili toliko razjareni da su mislili proci otvorenim putem i tako pohvatati sinove Israilove. Posrijedi je bila sasvim ocita mudžiza i sasvim ocigledna pomoc koju je Allah, dž. š., ukazao Musau, a. s., i njegovim saputnicima. Medutim, kao i prethodne, ni ta mudžiza nije osigurala Faraonovo prihvatanje vjere. Sasvim zatvorene pameti, Faraon i družina su, odmah nakon sinova Israilovih, krenuli suhim procjepom kroz more. Medutim, uporedo sa izlaskom i stupanjem na obalu sinova Israilovih, procjep se iznenada poceo zatvarati. Faraon i sva njegova vojska, koja ga je nacinila svojim bogom i gospodarom, zajedno sa ovom mudžizom, ugušeni su i zbrisani sa lica Zemlje. Faraon se u posljednjem, bezizlaznom trenutku pokajao, ali vec je bilo suviše kasno:

I Mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili Faraon i vojnici njegovi progoneci ih ni krive ni dužne. A on, kad se poce daviti, uzviknu: “Ja vjerujem da nema Boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!”
“Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?!
Danas cemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio poucan primjer onima poslije tebe”- ali mnogi ljudi su ravnodušni prema Našim poukama. (Yunus, 90-92)

To što je u posljednjem trenutku, pred ociglednu smrt, Faraon povjerovao i pokajao se i to što to nije prihvaceno od strane Allaha, dž. š., veoma je bitan detalj, koji cijelom covjecanstvu treba poslužiti kao pouka. Tokom cijelog njihovog života Allah, dž. š., ljudima pruža dovoljno vremena i prilika da razmišljaju o smislu dunjaluckog života, da shvate potrebu i nacin robovanja. Vjerovjesnici, objave i vjernici ljudima prenose Allahove naredbe i savjete. A za slušanje ovih savjeta i pokajanje ima dovoljno vremena. Medutim, ako covjek propusti sve ove prilike i usudi se na pokajanje u samom trenutku suocenja sa smrcu, to pokajanje - ukoliko Allah, dž. š., drugacije ne odredi – više nece imati nikakvu vrijednost pošto, u trenutku smrti, insan osjeti postojanje i blizinu Ahireta i, vidjevši meleke smrti pred sobom, postaje svjedok ove apsolutne cinjenice. U ovom momentu je nemoguce da bilo ko ne vjeruje. Ono što ima vrijednost je iskreno i savjesno vjerovanje odranije, dok dunjalucki život još tece, dok, dakle, traje okruženje kušnji. Tokom cijelog perioda kušnji Faraon je ispoljavao drzak i karakter niže vrijednosti, hrdavo se oholio prema Allahu, dž. š., i, prema tome, nikakvu mu fajdu nije osiguralo kajanje i primanje vjere pod utjecajem straha u trenutku smrti.
Ova cinjenica je veoma bitno upozorenje onima koji se tokom godina mladosti povode za ovosvjetskim nasladama i koji konstantno vjeru odgadaju za poodmakle godine starosti. Vjera se ni u kom slucaju ne može odgadati. A oni koji se usude na to, stalnim odgadanjima, na kraju, dodu do ‘‘zadnjeg trenutka’’, a pokajanje i prihvatanje vjere tada - ukoliko Allah, dž. š., drugacije ne odredi - nema nikakve vrijednosti. Ovu cinjenicu nam Allah, dž. š., saopcava slijedecim rijecima:

Allah prima pokajanje samo od onih koji ucine kakvo hrdavo djelo samo iz lahkomislenosti, i koji se ubrzo pokaju; njima ce Allah oprostiti. - A Allah sve zna i mudar je.
Uzaludno je kajanje onih koji cine hrdava djela, a koji, kad se nekom od njih približi smrt, govore: “Sad se doista kajem!” a i onima koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu patnju pripremili. (An-Nisa’, 17-18)

Faraon, koji je u direktnom suceljenju sa smrcu rekao ‘‘sad se kajem’’, ovim pokajanjem nije osigurao nikakvu fajdu, kako sebi samome, tako ni svojim pristalicama, koje je, zajedno sa sobom, zaveo. O džehennemskom stanju Faraona i njegovih pristalica Allah, dž. š., nas obavještava slijedecim ajetima:

Oni ce se ujutro i navecer u vatri pržiti, a kada nastupi Cas: “Uvedite Faraonove ljude u patnju najtežu!”
I kada se u vatri budu prepirali, pa oni koji su bili potlaceni reknu glavešinama svojim: “Mi smo se za vama povodili, možete li nas makar malo vatre osloboditi?”onda ce glavešine reci: “Evo nas, svi smo u njoj, jer Allah je presudio robovima Svojim.” (Al-Mu’min, 46-48)

Ovaj najžešci azab, koji ce trpjeti Faraon i njegove pristalice, koji su se opirali Musau, a. s., i ugnjetavali njega i vjernike, ako Bog da, vidjet cemo na Ahiretu. Dova sviju nas trebala bi biti molitva da ove silne patnje koje ce Faraon preživljavati ne posmatramo sa istog mjesta na kome se on nalazi, vec iz Dženneta, zajedno sa Allahovim cestitim robovima.

KARUNOVA OHOLOST I KAZNA

2011-01-23T17:00:00.001-08:00

Karun je druga osoba, uz Faraona i njegove vojnike, za koju nam se saopcava da je uništena u vrijeme Musaa, a. s.
Pogledamo li u Kur’an, vidjet cemo da je Karun bio od Musaovog naroda (od Israilovog soja), a i da je posjedovao veliko bogatstvo u Misiru.
U narednom ajetu se istice kako je Karun, zajedno sa Faraonom, istupio protiv Musaa, a. s.:

Mi smo poslali Musaa sa znamenjima Našim i dokazom jasnim
Faraonu i Hamanu i Karunu, ali su oni rekli: “Carobnjak i lažov!” (Al-Mu’min, 23-24)

Krajnje je pozorno to što je Karun, koji je bio zajedno sa Faraonom, u isto vrijeme, bio vlasnik ogromnog bogatstva:

Karun je iz Musaova naroda bio, pa ih je tlacio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je kljuceve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi... (Al-Qasas, 76)

Bogatstvo i položaj koji je postigao kod Faraona nacinili su Karuna pomamnog i drskog silnika prema vlastitom narodu. Kao što je negirao Musaa, a. s., isto tako je i, razmetanjem, sinovima Israilovim nastojao uciniti privlacnim dunjalucki život. Allah, dž. š., u Kur’anu na slijedeci nacin objašnjava Karunovu oholost i ugledanje na njega onih od od sinova Israilovih koji su bili slabe vjere:

I izide on pred narod svoj u svom sjaju. “Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!” - govorili su oni koji su ceznuli za životom na ovom svijetu - “on je, uistinu, presretan.” (Al-Qasas, 79)

A kako god se nikako nisu ugledali na Karuna, iskreni vjernici medu sinovima Israilovim su shvatili da se, u biti, on nalazi u jednoj jadnoj neupucenosti, te su mu davali slijedece savjete:

... “Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni!” - govorili su mu ljudi iz naroda njegova –
‘‘i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i cini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro ucinio, i ne cini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered cine.” (Al-Qasas, 76-77)

Isti ti vjernici savjetovali su i jevreje, koji su se ugledali na Karuna, upozoravali ih da se ponašaju i razmišljaju dostojanstvom vjernika, da žude za Allahovim zadovoljstvom, a ne za prolaznim dunjaluckim ljepotama:

...”Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!” - govorili su oni koji su ceznuli za životom na ovom svijetu - “on je, uistinu, presretan.”
“Teško vama!” - govorili su uceni - “Onome koji vjeruje i cini dobra djela bolje je Allahova nagrada, a bit ce samo strpljivima pružena.” (Al-Qasas, 79-80)

Što se tice temeljnog razloga Karunove stranputice, on se nalazi u njegovom vjerovanju da ‘‘posjeduje znanje’’, odnosno u oholosti proistekloj iz ubješenja da je superiorniji od ostalih insana:

“Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim” - govorio je on. A zar nije znao da je Allah prije njega uništio neke narode koji su bili od njega jaci i koji su bili više nakupili - a zlocinci nece o grijesima svojim ni ispitivani biti. (Al-Qasas, 78)

Medutim, Karunovo uzdizanje i oholost nisu mu priredili nikakvu fajdu vec nesrecu. Zato što se pobunio protiv Allaha, dž. š., i bio nezahvalan, zato što je bjesnio u velikoj oholosti svojoj, misleci da je bogatstvo stekao svojim znanjem, sam je sebe odveo u patnje, shvatio je da je naspram Allaha, dž. š., bio sasvim sam i jedan jadni rob pošto je njegovo ogromno bogatstvo, koje ga je odvelo u oholost i bilo razlog što su se neupuceni ugledali u njega, bilo sasvim uništeno od strane Allaha, dž. š.:

I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoci. (Al-Qasas, 81)

Uporedo sa ovim uništenjem, Karun je na kraju postao predmet razmišljanja i pouke za svoje savremenike, a, u isto vijeme, i za potonja pokoljenja. Oni koji su se dan prije ugledali u njega shvatili su da je, zapravo, prolazno i bezvrijedno ono što su tako strasno željeli. Vidjeli su da oholi, na kraju, nece moci postici spas i da ce neminovno polagati racun pred Allahom, dž. š.:

A oni koji su ranije priželjkivali da su na njegovu mjestu, stadoše govoriti: “Zar ne vidite da Allah daje obilje onome od robova Svojih kome On hoce, a i da uskracuje! Da nam Allah nije milost Svoju ukazao, i nas bi u zemlju utjerao. Zar ne vidite da nezahvalnici nikad nece uspjeti?” (Al-Qasas, 82)

Tako je i Karun bio od onih koji su, poput Faraona i Hamana, doživjeli uništenje:

I Karuna i Faraona i Hamana; Musa im je jasne dokaze donio, ali su se oni na Zemlji oholo ponijeli i kaznu nisu izbjegli. (Al-‘Ankabut, 39)

Kazivanje o Karunu nam pokazuje da oni koji se, zbog svog imetka i bogatstva, uzdižu, ili ohole, doživljavajuci se kao znaniji ili pametniji od ostalih, apsoluno nisu mili Allahu, dž. š. Osim Karuna, Allah, dž. š., nam daje primjere i drugih minulih naroda. I prije je bilo civilizacija koje su dostizale veliku moc i materijalnu raskoš, ali nijedne od njih danas nema na licu Zemlje. Allah, dž. š., je uzeo duše i onih koji su mislili da gospodare Svijetom; njihove raskošne palace su do naših dana dospjele samo kao ruine:

I koliko smo naselja uništili, ciji su žitelji grješni bili, i ona su opustjela, samo su ruševine ostale! I koliko bunareva ima zapuštenih i koliko visokih palata ima praznih! (Al-Hadždž, 45)

Opet, druga osobenost kojoj se poducavamo kazivanjem o Karunu je pogubnost žudnje za prolaznim ljepotama dunjaluka i ugledanja na ljude koji posjeduju te ljepote. Zapravo, ljudi na koje se treba ugledati su oni koji se odupiru nevoljama na Allahovom Putu, koji svoj imetak i živote koriste i troše na Njegovom Putu, koji su bogati, ali ne u imovini, vec u pogledu vjere, razuma i bogobojaznosti. A ohole osobe, koje izgledaju kao da žive u velikom spokojstvu i raskoši to su oni koji, u biti, žive u duhovnim patnjama i koji se svakodnevno sve više približavaju Džehennemu. Ovu cinjenicu Allah, dž. š., saopcava slijedecim rijecima:

Neka te ne oduševljavaju bogatstva njihova, a ni djeca njihova! Allah hoce da ih njima kazni na ovome svijetu i da skoncaju kao nevjernici. (At-Tawba, 55)

Imovina se ne treba tražiti samo za raskoš i užitak. Ne smije se zaboraviti da ljude Allah, dž. š., iskušava i njihovom imovinom. Ta imovina ce im biti od koristi u mjeri u kojoj se ona koristi za Allahovo zadovoljstvo. Unatoc tome što je Karunu data kontrola nad tolikim imetkom, ona mu nije pricinila nikakvu fajdu. Karunov položaj bi, zapravo, trebao biti povod za pouku svim naraštajima.

ZALUTALOST MUSAOVOG NARODA I OBOŽAVANJE TELETA

2011-01-23T16:59:00.000-08:00

Nakon potapanja u moru Faraona i njegovih vojnika, Musa, a. s., je, zajedno sa svojim narodom, krenuo prema mjestu na kome ce biti sigurni. Medutim, u toku tog putovanja pojavili su se alameti koji su pokazivali da su, u pogledu vjere, vecina sinova Israilovih bili veoma slabi i veoma podložni izopacenostima.
Vjera misirskog naroda je bila jedna idolopoklonicka vjera. Posjedovali su mnogo kumira. Tokom svog života tamo, sinovi Israilovi su, takoder, došli pod utjecaj te vjere. Koliko god da su oni bili pristalice monoteisticke vjere, koju su im ostavili njihovi preci, Ibrahim, Ishak i Jakub, a. s., oni su, zbog nedovoljnog spominjanju Allaha, dž. š., pali pod utjecaj idolopoklonicke kulture Egipcana te prihvatili neke njihove zabludjele obicaje i poimanja. Ova tendencija sinova Israilovih, koju su ispoljavali prema idolopoklonstvu, do izražaja je došla kada su, prilikom ovog putovanja, naišli na jedan idolopoklonicki narod. Jedan dio njih je, bezumno se povodeci za ovim idolopoklonickim narodom, zatražio od Musaa da i on njima napravi kumir:

I Mi sinove Israilove preko mora prevedosmo, pa oni naidoše na narod koji se klanjao kumirima svojim. “O, Musa,” - rekoše - “napravi i ti nama boga kao što i oni imaju bogove!” - “Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!” - rece on.
“Zaista ce biti poništeno ono što ovi ispovijedaju i beskorisno ce im biti ono što rade. (Al-A’raf, 138-139)

Ova idolopoklonicka tendencija Musaovog naroda ce se pojaviti i kasnije pošto je u Musaovom narodu bilo onih koji se nisu istinski plašili Allaha, dž. š., i koji su bili skloni ka padu u nevjerništvo.
Musa, a. s., i njegov narod su se zaputili prema brdu Turu, pošto je to, prema kur’anskom saopcenju, bilo ‘‘dogovoreno mjesto’’ susreta Allaha, dž. š., i Musaa, a. s. Ovaj susret odreden je na period od cetrdeset dana; Musa, a. s., je, dakle, na brdu trebao ostati cetrdeset dana. Žureci se, Musa, a. s., je ostavio svoj narod i odlucio da sam ide naprijed. Svoje mjesto je ustupio svome bratu, Harunu, a. s., koji je, isto tako, bio vjerovjesnik i u Musaovoj odsutnosti on je trebao upravljati narodom. Prije no što se rastao od naroda, Musa, a. s., je Harunu, a. s., uputio nekoliko savjeta:

Mi odredismo da cas susreta sa Musaom bude kad se napuni trideset noci, i dopunismo ih još sa deset, pa se vrijeme koje je odredio Gospodar njegov ispuni za cetrdeset noci. A Musa je bio rekao bratu svome Harunu: “Zastupaj me u narodu mome, i red pravi i ne slijedi puteve onih koji su smutljivci!” (Al-A’raf, 142)

Musa, a. s., odvojio se od naroda i u ugovoreno vrijeme stigao na brdo Tur. Tu je Allah, dž. š., još jednom pricao sa njim. Ovaj slucaj se ovako navodi u Kur’anu:

I kad Nam Musa dode u odredeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on rece: “Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” - “Ne možeš Me vidjeti” - rece - “ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjet ceš Me!” I kad se Gospodar njegov onome brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješcen strovali. Cim se osvijesti, rece: “Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!”
“O, Musa,”- rece On - “Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom svojim i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!”
I Mi mu na plocama napisasmo pouku za sve, i objašnjenje za svašta. “Primi ih svojski, a narodu svome zapovijedi da se pridržava onoga što je u njima ljepše!” A pokazat cu vam i zemlju grješnika. (Al-A’raf, 143-145)

U meduvremenu, munafici mešu sinovima Israilovim su odsustvo-vanje Musaa, a. s., vidjeli kao priliku. Ne obaziruci se ni na naredbe Haruna, a. s., napravili su sebi kumir poput onih kojima su se klanjali Egipcani. Taj kumir je bio kip teleta:

I narod Musaov, poslije odlaska njegova, prihvati od nakita svoga kip teleta koje je rikalo... (Al-A’raf, 148)

U meduvremenu, Allah, dž. š., je upitao Musaa, a. s., za stanje njegovog naroda i zašto je došao prije njih:

“A zašto si prije naroda svoga požurio, o Musa”
“Evo ide za mnom” - odgovori on - “a požurio sam k Tebi, Gospodaru moj, da budeš zadovoljan.” (Ta-ha, 83-84)

Musa, a. s., nije znao za stanje u koje je zapao njegov narod. Allah, dž. š., ga je izvijestio o zabludjelosti njegovog naroda, o položaju munafika Samirije, koji ih je zaveo, te da su sebi napravili kumir u vidu teleta:

“Mi smo narod tvoj poslije tvog odlaska u iskušenje doveli” - rece On - “njega je zaveo Samirija.” (Ta-ha, 85)

Nakon toga, što saznajemo iz narednih ajeta, Musa, a. s., se, uzevši ploce koje je dobio od Allaha, dž. š., vratio svome narodu:

I Musa se narodu svome vrati srdit i žalostan. “O, narode moj,” - rece - “zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo obecanje? Zar vam se vrijeme oduljilo, ili hocete da vas stigne srdžba Gospodara vašeg, pa se zato niste držali obecanja koje ste mi dali!”
“Nismo prekršili dato ti obecanje od svoje volje” - odgovo-riše. “Bili smo natovareni teretima, nakitom narodnim, pa smo to bacili.” A to isto uradio je i Samirija, pa im izlio tele koje je davalo glas kao da muce, i oni su onda rekli: “Ovo je vaš bog i Musaov bog, on ga je zaboravio!” (Ta-ha, 86-88)

Iz ovog kazivanja se na jedan veoma ocit nacin razumije kako munafici uspijevaju zavesti one sa slabom vjerom. Za svoje smutnje i nered, munafici uvijek prežaju pogodno okruženje. A najpogodnije okruženje za narod koji je inace podložan zavodenju je vrijeme kada se Musa, a. s., ne nalazi medu njima. Samirija se pojavio baš u jednom takvom okruženju. Ovi ljudi su odranije skloni obožavanju kipova. Ova slabost naroda, koji je od Musaa, a. s., tražio da im napravi jedan takav kumir, bila je poznata i Samiriji. Pronašao je metod koji ce ih odvratiti sa Pravog Puta, a koji je baš ono što oni traže. Koristeci to, napravio je kip teleta koji ce im se dopasti. Da bi pokazao da je ispravno to što je ucinio, ustvrdio je kako je to i Musaov bog, ali da ga je on zaboravio.
Kako god je, kada su ih na obali mora sustigli Faraon i njegovi vojnici, Musa, a. s., uspio sam svoj narod usmjeriti na Pravi Put, isto tako je i sam Samirija isti taj narod sada usmjerio na stranputicu. Dok se ovdje vidi koliko pozitivan utjecaj na zajednicu može imati vjernik, u isto vrijeme se razumije i nivo štete koju zajednici može priuštiti munafik.
Zapravo, Harun, a. s., je upozorio narod; objasnio im je da su krenuli krivim putem, da su postali žrtve smutnje. Medutim, oni nisu poslušali njegova upozorenja. Ova cinjenica se na slijedeci nacin navodi u Kur’anu:

A njima je Harun još prije govorio: “O, narode moj, vi ste njime samo u iskušenje dovedeni; Gospodar vaš je Milostivi, zato slijedite mene i slušajte naredenje moje!”
“Mi cemo mu se klanjati sve dok nam se ne vrati Musa” - odgovorili su oni. (Ta-ha, 90-91)

Iz ovoga razumijemo da je narod bio poslušan Musau, a. s., zato što ga je prihvatio kao svog lidera. Da su imali poslušnost koja je utemeljena na vjeri, trebali su se odmah povinovati i Harunovim naredbama, zato što je i on bio Allahov vjerovjesnik. Ali, oni ga nisu doživljavali kao svog lidera i nisu slušali njegovu rijec. Štaviše, nakon njegove intervencije na ono što su uradili, oni su pokušali cak da ga ubiju:

“O, Harune,” - povika Musa - “šta te je sprijecilo, kad si ih vidio da su zalutali, da za mnom nisi pošao? Zašto nisi naredenje moje poslušao?”
“O, sine majke moje,” - rece Harun - “ne hvataj me za bradu i za kosu moju! Ja sam se plašio da ti ne rekneš: ‘Razdor si medu sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao.’” (Ta-ha, 92-94)
...”O, sine majke moje,” - rece Harun - “narod nije nimalo do mene držao i umalo me nije ubio; nemoj da mi se svete dušmani i ne smatraj mene jednim od onih koji su se prema sebi ogriješili.”
“Gospodaru moj,” - zamoli Musa - “oprosti meni i bratu mome i ucini da budemo pod okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih najmilostiviji!” (Al-A’raf, 150-151)

Musa, a. s., je pustio Haruna, a. s., nakon što je cuo njegov odgovor. Obratio se Samiriji, koji je, zapravo, i izazvao smutnju i bio povod zavodenja naroda. Upitao ga je za razlog toga što je uradio. Govoreci da to nije uzalud nacinio i da je uocio ono što oni nisu uocavali, Samirija se poceo uzdizati. Štaviše, rekao je i da je uzeo nešto ispod vjerovjesnikove stope i da ga je duša vodila dok je to radio:

“A šta si to ti htio, o, Samirija?” - upita Musa.
“Ja sam vidio ono što oni nisu vidjeli” - odgovori on - “pa sam šaku zemlje ispod izaslanikove stope uzeo i to bacio, i eto tako je u mojoj duši ponikla zla misao.”
“E onda se gubi!” - rece Musa - “Citavog svog života ceš govoriti: ‘Neka me niko ne dotice!’ a ceka te još i odredeni cas koji te nece mimoici. Pogledaj samo ovog tvog ‘boga’ kojem si se klanjao; mi cemo ga, sigurno, spaliti i po moru mu prah rasuti. (Ta-ha, 95-97)

Obrati li se pažnja na prethodne ajete, vidjet ce se da je najveci povod Samirijinog izazivanja smutnje to što je on vjerovao da je pametniji i dalekovidniji od svih ostalih. Ova oholost se jasno ocituje kroz njegovu recenicu “Ja sam vidio ono što oni nisu vidjeli”. Ovaj osjecaj velicine i gordosti bio je povod Samirijinog ulaska pod komandu duše i šejtana i, u psihologiji, ‘‘biti lider cineci nešto drugacije’’, skretanja u nevjerništvo i izazivanja smutnji.
Medutim, musliman se nikada ne ponaša voden ubješenjem da je najpametniji i najsuperiorniji od ostalih ljudi. Uvijek je svjestan da je i on podložan cinjenju grešaka i da se, zbog svojih grijeha, priklanja Allahu, dž. š. Ako, cak, i vidi nešto što, doista, ne uocavaju i ne vide drugi, zna da je to Allahova dobrota i iskušenje i ponaša se prema tome govoreci: ‘‘Allah, dž. š., je omogucio da ovo vidim, znanje je jedino od Njega’’.
Ipak, ono što je vidio Samirija nije ništa drugo do nastranost i smutnja.
Nakon svega toga, Musa, a. s., poduzeo je dvije veoma bitne mjere protiv smutnje koju je zapoceo Samirija. Prvo, iz svog naroda je protjerao Samiriju, koji je bio izvor smutnje i povod stranputice ljudi. Tako Samirija više nece moci ciniti munafikluke i izazivati smutnju. Drugo, sasvim je uništio kumir, koji je on nacinio. Kip teleta, koga je narod prihvatio kao svoj kumir, potpuno je spaljen, a njegov pepeo je rasut po moru, da mu se zatre svaki trag.
Kao što se vidi, Musa, a. s., je imao osjecaj velike privrženosti i kategoricne predanosti vjeri. Protiv utjecaja koji su ljude usmjeravali ka negiranju Allaha, dž. š., Musa, a. s., je poduzeo veoma oštre i efikasne mjere; postupio je krajnje odlucno u kontekstu iskorjenjivanja negiranja. Ovo je zajednicko svojstvo svih pejgambera i predvodnika na Pravom Putu, koji slijede praksu pejgambera.
A nakon što je uništio uzrocnike smutnje, Musa, a. s., je, držanjem lekcije, cijeli narod pozvao na pokajanje i poslušnost Allahu, dž. š.:

I kada je Musa rekao narodu svome: “O, narode moj, prihvativši tele, vi ste samo sebi nepravdu ucinili; zato se Stvoritelju svome pokajte i ubijte (prevladajte) u sebi poriv za griješenjem (nefs). To je bolje za vas kod Stvoritelja vašeg, On ce vam oprostiti! On prima pokajanje i On je milostiv” (Al-Baqara, 54)

Ova Musaova odlucna intervencija i rijeci bile su utjecajne u narodu. Sinovi Israilovi su se odazvali Musaovim upozorenjima i pokajali se svome Gospodaru. Medutim, to, isto tako, nije znacilo i da su se sinovi Israilovi potpuno popravili, pošto su se, kao što cemo vidjeti na narednim stranicama, i nakon toga oni u svim prilikama suprotstavljali Musau i nastojali mu priciniti moralne nedace.

NASTRANO PONAŠANJE JEVREJSKOGA NARODA

2011-01-23T16:53:00.003-08:00

U pocetku je svoju borbu Musa, a. s., vodio protiv Faraona. Njegov narod, odnosno sinovi Israilovi, prije njega živjeli su kao roblje podvrgnuti raznim presijama. Iz tog razloga su, kada su se za to oformili uvjeti, napustili Egipat. To, medutim, ne znaci da su svi oni bili iskreni vjernici. Medu njima je bilo i onih koji su, unatoc tome što nisu vjerovali, djelovali pod psihologijom mase. Sasvim je izvjesno da je veliki dio njih Musaa, a. s., doživljavalo kao politickog lidera koji ih je spasio tiranije. A zbog toga su se, umjesto pokoravanja istinskoj vjeri, uvijek, kada bi im se ukazala prilika, nastojali vratiti svojoj staroj idolopoklonickoj vjeri. To je, pak, razlog što su se u svim prilikama borili protiv Musaa, a. s., i radili na skretanju sa istinske vjere koju je on donio i propovijedao.
Allah, dž. š., je sinove Israilove prvo podijelio na dvanaest razlicitih grupa:

I Mi smo ih na dvanaest rodova podijelili, i Musau smo objavili, kad mu je narod njegov vode zatražio: “Udari štapom svojim po stijeni!” - i iz nje je dvanaest vrela provrelo, svaki rod je znao vrelo iz kog ce piti... (Al-A’raf, 160)

Vjeru u Allaha, dž. š., veliki dio sinova Israilovih nije uspijevao potpuno smjestiti u svoja srca. Štaviše, jednom su od Musaa, a. s., zatražili da im se Allah, dž. š., ukaže. Kao izraz pretjerane drskosti, u skupini su nastupili govoreci da nece vjerovati ukoliko im se ne ukaže:

I kada ste uglas rekli: “O Musa, mi ti necemo vjerovati dok Allaha ne vidimo!” - munja vas je ošinula, vidjeli ste. (Al-Baqara, 55)

Vidljiva odlika ovog nevjernickog naroda je to što su stalno bili u gramzljivom i nezahvalnom psihickom stanju. Da bi ih spasio od gladi, Allah, dž. š., im je poslao jedno mudžizansko jelo. Unatoc tome što je ovo jelo, za koje sa u Kur’anu kaže da je ‘‘mana i prepelice’’, bilo Allahov icram, sinovi Israilovi su se, nakon izvjesnog vremena, poceli žaliti na to jelo:

I Mi smo vam od oblaka hladovinu nacinili i manu i prepelice vam slali: “Jedite lijepa jela kojima vas opskrbljujemo!” A oni Nama nisu naudili, sami sebi su nepravdu nanijeli. (Al-Baqara, 57)
i kada ste rekli: “O, Musa, mi ne možemo više jednu te istu hranu jesti, zato zamoli, u naše ime, Gospodara svoga da nam podari od onoga što zemlja rada: povrca, i krastavica, i pšenice, i lece, i luka crvenoga!” - on je rekao: “Zar želite da ono što je bolje zamijenite za ono što je gore? Idite u grad, imat cete ono što tražite!”... (Al-Baqara, 61)

Ovdje, na sasvim ocit nacin, još jednom do izražaja dolazi nezahvalnost Musaovog naroda, sinova Israilovih.

Kazivanje o kravi

Musaov narod nije uspio istinski razumjeti vjeru u koju ih je Musa, a. s., pozivao. Kao što smo i prije istakli, svome vjerovjesniku su bili poslušni ne radi postizanja Allahovog zadovoljstva, vec vjetovatno zato što su ga doživljavali kao mocnog i odlucnog lidera.
Uvijek su nastojali izmijeniti vjeru, koja im se objavljivala, i prilagoditi je svojim prohtjevima i okvirima stare vjere. Ne uocavajuci njenu jednostavnost i cistotu, radili su na tome da svoju vjeru dovedu u zamršeno i teško stanje, da sebi nacine kumire; da, otežavanjem usmjeravanja ka Alahu, dž. š., to uvrste u svoje obicaje i da kumire koriste kao posrednike.
Ova cudna logika otežavanja vjere vidljiva kod sinova Israilovih se na najocitiji nacin objašnjava u jednom kazivanju u suri Al-Baqara. U ovom kazivanju Allah, dž. š., sinovima Israilovim nareduje da zakolju kravu. Zatraženo je bilo samo prinošenje žrtve klanjem krave, i Musa, a. s., to saopcava svome narodu. Što se tice sinova Israilovih, oni otežavaju ovu veoma jasnu i lahku naredbu. Allah, dž. š., od njih traži samo klanje krave, a oni se, iako se to ne traži od njih, upuštaju u detalje misleci da vjera treba biti teška i složena. Upuštajuci se u nebitne i nepotrebne detalje, odlaze toliko daleko da Allahovom Vjerovjesniku, koji se nalazi medu njima, govore “Zbijaš li ti to s nama šalu?”:

A kada je Musa rekao narodu svome: “Allah vam nareduje da zakoljete kravu”, - oni upitaše: “Zbijaš li ti to s nama šalu?” - “Ne dao mi Allah da budem neznalica!” - rece on.
“Zamoli Gospodara svoga, u naše ime”, - rekoše - “da nam objasni kojih godina ona treba biti.” - “On kaže” - odgovori on - “da ta krava ne smije biti ni stara ni mlada, nego izmedu toga, srednje dobi, pa izvršite to što se od vas traži!”
“Zamoli Gospodara svoga, u naše ime”, - rekoše - “da nam objasni kakve boje treba biti.” - “On porucuje” - odgovori on - “da ta krava treba biti jarkorumene boje, da se svidi onima koji je vide.”
“Zamoli Gospodara svoga, u naše ime,” - rekoše - “da nam objasni kakva još treba biti jer, nama krave izgledaju slicne, a mi cemo nju, ako Allah htjedne, sigurno pronaci.”
“On porucuje” - rece on - “da ta krava ne smije biti istrošena oranjem zemlje i natapanjem usjeva; treba biti bez mahane i bez ikakva biljega.” - “E sad si je opisao kako treba!” - rekoše, pa je zaklaše, i jedva to uciniše. (Al-Baqara, 67-71)

Kao što se objašnjava u navedenom kazivanju, Musaov narod je stalno pravio probleme u kontekstu izvršavanja Allahovih naredbi; kada je ova naredba došla u stanje kada je, zbog detalja koje su sami proizveli, gotovo neizvšiva, oni su pristali da je izvrše. Ono što se od njih tražilo bilo je, zapravo, vrlo lahko: trebali su samo zaklati kravu!
Pogledamo li i danas na jevrejsku vjeru, moguce je vidjeti da se, usloženo, nastavlja jevrejska logika detaljiziranja, objašnjena u kazivanju o kravi. U Talmudu, jevrejskoj vjerskoj knjizi, nalaze se najneobjašnjiviji detalji o svakodnevnom životu. Ilustracije radi, nalaze se apsurdni detalji o nebrojenim pitanjima, od toga kako se muzu krave do toga kako ce se koristiti dim tamjana, koji apsolutno nemaju nikakve veze sa vjerom. A mjera ljudske vjere u jevrejstvu mijenja se prema nivou primjena ovih detalja. Suprotno tome, sasvim je zaboravljeno pitanje vjere u Boga i buduci svijet, što predstavlja osnovu pobožnosti. Jevrejska vjera je došla u položaj cjeline pravila koja se trebaju primjenivati, a izgubljene su osnove vjere kao što su strah od Boga, Božije zadovoljstvo i ljubav prema Bogu.

Pobuna protiv naredbe i proklinjanje sinova Israilovih

Nakon što su izašli iz Egipta, Allah, dž. š., je, kao njihovu domo-vinu, sinovima Israilovim obecao jednu zemlju. O onome što su, prilikom ovog putovanja, cinili Musau, a. s., i o nevoljama koje su mu priredivali, govorili smo na prethodnim stranicama. Sa pricinjavanjem nevolja oni su nastavili i kada su došli do Obecane zemlje:

A kada Musa rece narodu svome: “O, narode moj, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada je neke od vas vjerovjesnicima ucinio, a mnoge vladarima, i dao vam ono što nijednom narodu nije dao;
O, narode moj, udite u Svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmicite nazad, pa da se vratite izgubljeni”-
oni rekoše: “O, Musa, u njoj je nemilosrdan narod i mi u nju necemo uci, dok god oni iz nje ne izidu; pa ako oni iz nje izidu, mi cemo onda, sigurno, uci.” (Al-Ma’ida, 20-22)

Allah, dž. š., im je nebrojeno puta pomagao. Provodenjem kroz more spasio ih je od Faraona i dao im ovu zemlju. Obecao im je da ce sigurno pobijediti ako se budu borili protiv tamošnjeg razuzdanog naroda. Trebali su se osloniti na Allaha, dž. š., i pokoriti se Njegovom poslaniku. Medutim, usprotivili su se Musaovim upozorenjima i iz straha nisu ušli tamo. Istupila su samo dva covjeka, koji su rekli da se treba pouzdati u Allaha i boriti se:

Dva covjeka koja su se Allaha bojala i kojima je On darovao milost Svoju - rekoše: “Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prodete, bit cete, sigurno, pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!” (Al-Ma’ida, 23)

Unatoc ovim upozorenjima, sinovi Israilovi su se suprotstavili Allahovom Poslaniku i obratili mu se krajnje drsko i neuljudno:

“O, Musa,” - rekoše oni - “dok god su oni u njoj mi necemo u nju ulaziti! Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi cemo ovdje ostati!” (Al-Ma’ida, 24)
Obijest Musaovog naroda je vec previše narasla. Došli su u položaj da više nisu slušali nijednu Vjerovjesnikovu rijec, da su mu se otvore-no suprotstavljali. Nato se Musa, a. s., obratio svome Gospodaru i zatražio da njega i njegovog brata Haruna odvoji od tog buntovnickog naroda:
“Gospodaru moj,” - rece Musa - “ja osim sebe imam moc samo nad bratom svojim; zato presudi nama i ljudima grješnim!”
“Cetrdeset godina oni ce zemljom lutati” - rece On - “jer ce im Sveta zemlja zabranjena biti, a ti ne tuguj za narodom grješnim!” (Al-Ma’ida, 25-26)

Kao što se vidi iz navedenih ajeta, sinovima Israilovim je, nakon ove nepokornosti Allahu, dž. š., i njegovom poslaniku, cetrdeset godina bilo zabranjeno to podrucje i oni tamo nisu mogli uci.
Musa, a. s., radio je na tome da svome narodu dostavi Objavu svoga Gospodara. Ulagao je velike napore kako bi svoj narod spasio od kumira i kako bi im objasnio pravu vjeru. Njegov cilj je bio da, radi postizanja Allahovog zadovoljstva, upozori ljude i spasi ih džehennemskih patnji. U tom kontekstu je vodio borbu protiv Faraona i radio na promjeni zabludjelih vjerovanja svog naroda. Radeci to, doživljavao je neprilike i od Faraona i njegovih pristalica, a i od svog naroda. Medutim, Musa, a. s., je bio odabrani rob, koji je sasvim predano živio za Allaha, dž. š., i Gospodar ga je spasio nevolja i belaja kako Faraonovih, tako i od onih koje su dolazile od njegovog naroda.
Sinovi Israilovi, koji nisu slijedili svoga vjerovjesnika, koji su okretali leda povjerenoj im vjeri i koji su, govoreci ‘‘Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte’’, cinili nezahvalnost, pouka su svim pravovjernima. Allah, dž. š., na slijedeci nacin upozorava vjernike da ne budu kao sinovi Israilovi koji su okrenuli leda svome pejgamberu:

O, vjernici, ne budite kao oni koji su Musaa uznemiravali, pa ga je Allah oslobodio onoga što su govorili, i on kod Allaha ugled uživa. (Al-Ahzab, 69)

MUSA, A. S., I UCENA OSOBA

2011-01-23T16:53:00.001-08:00

Veliko kur’ansko kazivanje u kome se govori o Musau, a. s., je i kazivanje koje se navodi u suri Al-Kahf. Pogledamo li ovo kazivanje, necemo moci shvatiti u kojem se tacno periodu Musaovog života desio ovaj dogadaj. To može biti dogadanje koje se, vjerovatno, desilo nakon što je Musa, a. s., sa sinovima Israilovim napustio Egipat. Najbitnija odlika ovog kazivanja je ta što je to izražavanje ispunjeno simbolima, što se govori o znanju datom od Allaha, dž. š., i o dijalogu Musaa, a. s., sa osobom, koja je posjedovala to znanje. U pocetku ovog kazivanja Musa, a. s., putuje sa svojim mladim pomocnikom:

A kada Musa rece momku svome: “Sve cu ici dok ne stignem do mjesta gdje se sastaju dva mora, ili cu dugo, dugo ici.”
I kad njih dvojica stigoše do mjesta na kome se ona sastaju, zaboraviše na ribu svoju, pa ona u more kliznu.
A kada se udaljiše, Musa rece momku svome: “Daj nam užinu našu, jer smo se od ovog našeg putovanja umorili.”
“Vidi!” - rece on - “kad smo se kod one stijene svratili, ja sam zaboravio onu ribu - sam šejtan je ucinio da je zaboravim, da ti je ne spomenem - mora da je ona skliznula u more; baš cudnovato!”
“E, to je ono što tražimo!” - rece Musa, i njih dvojica se vratiše putem kojim su bili došli. (Al-Kahf, 60-64)

U navedenim ajetima sadržane su veoma bitne mudrosti. Obratimo li pažnju, rijecima “Daj nam užinu našu, jer smo se od ovog našeg putovanja umorili”, Musa, a. s., je vrijeme rucka podesio sa vremenom odmora. Medutim, neko drugi bi možda nacinio poseban predah za jelo, a poseban za odmor. Ovakav Musaov stav u sebi sadrži pouke poput toga da musliman veoma dobro treba koristiti vrijeme te da u tom cilju, racionalnim planiranjem, u isto vrijeme obavlja nekoliko poslova.
Druga znacajna mudrost je zaboravljanje jela u toku putovanja i saopcenje da je šejtan uzrok tom zaboravljanju. Ovdje se saopcava znacajan šejtanov utjecaj nad covjekom. Šejtan može biti uzrocnik ljudskog zaborava. Na primjer, šejtan pomocu zaborava nastoji sprijeciti obavljanje nekog hajirli posla, koji je od koristi vjeri i muslimanima. A najveci njegov cilj je postizanje zaborava na Allaha, dž. š., sprjecavanje spominjanja i razmišljanja o Allahu, dž. š. A najbolja borba koju vjernik može voditi protiv ovog šejtanskog utjecaja je da stalno misli na Allaha, dž. š.
Druga mudrost je ta što je aktualni slucaj zaborava Musa, a. s., prihvatio kao alamet (signal) i što je nakon toga promijenio pravac kretanja. To je, isto tako, pokazatelj da je Musa, a. s., bio veoma pametan i pronicljiv covjek koji je stalno bio u vezi sa Allahom, dž. š., koji je znao da On stvara sve ono sa cime se susrece i koji je, prema tome, bio u stanju izvuci pouku iz dogadaja.
To što su zaboravili jelo, Musa, a. s., i mladic vidjeli su kao išaret te su se vratili natrag. Musa, a. s., se poslije susreo sa jednom drugom osobom. Ime ove osobe se ne spominje u Kur’anu, ali se veoma široko on spominje pod imenom ‘‘Hidr’’. Ova osoba je posjedovala jedno specijalno znanje podareno od strane Allaha, dž. š. Musa, a. s., je, pak, od njega htio nauciti to znanje, ali mu je on odgovorio da nece moci izdržati sa njim. Ovo kazivanje je dato na slijedeci nacin:

I nadoše jednog Našeg roba kome smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naucili.
“Mogu li da te pratim” - upita ga Musa - “ali da me pouciš onome cemu si ti ispravno poucen?”
“Ti sigurno neceš moci sa mnom izdržati” - rece onaj –
“a i kako bi izdržao ono o cemu ništa ne znaš?”
“Vidjet ceš da cu strpljiv biti, ako Bog da” - rece Musa - “i da ti se necu ni u cemu protiviti.”
“Ako ceš me vec pratiti” - rece onaj - “onda me ni o cemu ne pitaj dok ti ja o tome prvi ne kažem!”
I njih dvojica krenuše. I kad se u ladu ukrcaše, onaj je probuši. “Zar je probuši da potopiš one koji na njoj plove? Ucinio si, doista, nešto vrlo krupno!”
“Ne rekoh li ja” - rece onaj - “da ti, doista, neceš moci izdržati sa mnom?”
“Ne karaj me što sam zaboravio” - rece - “i ne cini mi poteškoce u ovome poslu mome!”
I njih dvojica krenuše. I kad sretoše jednog djecaka pa ga onaj ubi, Musa rece: “Što ubi dijete bezgrješno, koje nije nikoga ubilo! Ucinio si, zaista, nešto vrlo ružno!”
“Ne rekoh li ja tebi” - rece onaj - da ti, doista, neceš moci izdržati sa mnom?”
“Ako te i poslije ovoga za bilo šta upitam” - rece - “onda se nemoj sa mnom družiti. Eto sam ti se opravdao!”
I njih dvojica krenuše; i kad dodoše do jednog grada, zamoliše stanovnike njegove da ih nahrane, ali oni odbiše da ih ugoste. U gradu njih dvojica naidoše na jedan zid koji tek što se nije srušio, pa ga onaj prezida i ispravi. “Mogao si” - rece Musa - “uzeti za to nagradu.”
“Sada se rastajemo ja i ti!” - rece onaj - “pa da ti objasnim zbog cega se nisi mogao strpiti.”
“Što se one lade tice - ona je vlasništvo siromaha koji rade na moru, i ja sam je oštetio jer je pred njima bio jedan vladar koji je svaku ispravnu ladu otimao;
Što se onoga djecaka tice - roditelji njegovi su vjernici, pa smo se pobojali da ih on nece na nasilje i nevjerovanje navratiti, a mi želimo da im Gospodar njihov, mjesto njega, da boljeg i cestitijeg od njega, i milostivijeg; a što se onoga zida tice - on je dvojice djecaka, sirocadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar covjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje. Sve to ja nisam uradio po svome rasudivanju. Eto to je objašnjenje za tvoje nestrpljenje!” (Al-Kahf, 65-82)

U ovom kazivanju sadržana je veoma bitna pouka koju treba imati u vidu: u pozadini dogadanja koje ljudi doživljavaju kao zlo, Allah, dž. š. može uciniti velike dobrote. Ako se slucajevi, kao što su potapanje lade bez ikakvog vidljivog razloga i ubijanje djeteta koje naizgled nije imalo nikakve krivice analiziraju prema vanjskom izgledu, oni tada izgledaju kao velika zla. Medutim, kao što se to objašnjava u ovom kazivanju, u Allahovom stvaranju ovih dogadaja postoje velika dobra i mudrosti, koje covjek ne može vidjeti ni znati. Nesumnjivo, dogadaji koji se objašnjavaju u ovom kazivanju u vezi sa Musaom, a. s., potpuno su misticni. Nisu to, dakle, dogadaji sa kojima se možemo susresti u svakodnevnom životu. Ovdje je u pitanju postojanje osobe koju je Allah, dž. š., opunomocio.
Ali, i dogadaji sa kojima se covjek susrece u svakodnevnom životu trebali bi se analizirati u slicnom pozitivnom kontekstu. Dogadaji koji se danas dešavaju širom Svijeta, koji se od strane ljudi prihvataju kao ‘‘zla’’ i procjenjuju logikom i pitanjem kao što je ‘‘zašto se ove nedace dogadaju’’, sigurno su usmjerena ka nekoj Božijoj zamisli. Ukoliko se covjek strpi i pokaže iskrene napore u poimanju, Allah, dž. š., može uciniti da ih on razumije.

POGOVOR

2011-01-23T16:52:00.001-08:00

Kao što se vidi iz ajeta koje smo do sada naveli, u Kur’anu se na mnogo mjesta, veoma cesto spominje Musa, a. s. Iz tog razloga je Musaov život ispunjen lijepim poukama i napomenama za vjernike. Jedan dio tih pouka i napomena, od samog Musaovog rodenja, analizirali smo tokom cijele knjige.
Ako, rezimirano, još jednom razmislimo o ovim lekcijama, susrest cemo se sa kategorickom dominacijom sudbine u ljudskom životu i sa apsolutnom ljepotom sudbine za cestite robove.
Neke od pouka koje trebamo izvuci iz ajeta o Musau, a. s., možemo rezimirati na slijedeci nacin:

1- Sudbina i njene mudrosti

Dolaskom na dunjaluk, u Musaovoj sudbini je bilo odredeno da ce on biti pejgamber, a isto tako i borba koju ce voditi. Štaviše, sve to je bilo odredeno i prije njegovog rodenja. Gledajuci na svoj život, i mi, isto tako, moramo biti svjesni da živimo prema odredenoj sudbini, koja je, mada smo cesto nesvjesni toga, najbolja za nas. Onaj koji nam odreduje ovu sudbinu je naš Stvoritelj i Gospodar, Uzvišeni Allah, dž. š. On je onaj koji posjeduje neograniceno znanje i neogranicenu milost. Iz tog razloga, mi trebamo biti zadovoljni sudbinom; sve ono što nas zadesi trebamo s radošcu prihvatati misleci kako je sve to u skladu sa sudbinom, odredenom od strane Sveznajuceg.

2- Biti na strani onoga ko je u pravu

U pocetku knjige smo spomenuli kako se, prilikom tuce, Musa, a. s., stavio na stranu svog sunarodnjaka i nehotice ubio drugog covjeka. Ovdje se naglašava pogrešnost stavljanja na stranu nekoga samo zato što je u nekoj vezi sa nama (što je od naše familije, plemena, naroda i sl.). Ono što bi trebalo presudivati u našoj odluci na ciju stranu cemo se staviti je pravda, a nikako porodicna, plemenska ili nacionalna pripadnost. Zato, povrh svega mora postojati jedan nazor i osjecaj za pravdu koji ce organizirati naše ponašanje.

3- Uzdati i oslanjati se na Allaha, dž. š.

U kazivanju o Musau, a. s., se najviše obraduje pitanje oslanjanja na Allaha, dž. š. Unatoc Musaovom uzbudljivom karakteru, Allah, dž. š., ga je, u kontekstu oslanjanja na Njega, upozorio i odgojio. Dogadajima sa kojima se susretao u životu, Musa, a. s., je naucio da kategoricno mora gajiti povjerenje u Allaha, dž. š., i da je On neprikosnoveni Gospodar svega. Ucinio je pokajanje i ispravio pogreške koje je u meduvremenu nacinio.
Radi uzdanja i oslanjanja na Allaha, dž. š., potrebno Ga je dobro upoznati i ispravno prosudivati o Njemu. Analiziramo li Allahova svojstva, sasvim jednostavno cemo vidjeti da je On Tvorac cijelog života, da je On Onaj koji uzima dušu, da posjeduje apsolutnu moc, da sve obuhvata, da sve biva Njegovom naredbom ‘‘Budi!’’ da je jedini i apsolutni Vlasnik svega, da je milostiv, da odgovara na molitve, da upucuje na Pravi Put onoga koga hoce... Sva naša djela se vracaju Allahu, dž. š. Ako bolje upoznamo našeg Stvoritelja, ako ispravno prosudimo Njegovu moc, shvatit cemo da je On jedino Bice na koje se trebamo oslanjati, uzdati se i biti Mu pokorni.

4- Prolaznost dunjaluckog života i imetka

Kao što smo detaljno pokazali u kazivanju o Karunu, covjeku, u trenutku smrti, nikakvu fajdu ne donosi imovina koju ostavlja iza sebe. Štaviše, ukoliko se ta imovina ne koristi u kontekstu postizanja Allahovog zadovoljstva, ona biva povod povecanja kako dunjaluckih, tako i ahiretskih patnji. Imovina, isto tako, nikada ne bi trebala biti ni predmet žudnje, pošto Allah, dž. š., kada hoce, povecava opskrbu, a, isto tako, i smanjuje. Kako god velika imovina covjeku ne pricinjava fajdu ukoliko se ne koristi za Allahovo zadovoljstvo, isto tako za ljude koji drže do Allahovog zadovoljstva nije gubitak to što raspolažu ogranicenom imovinom. Zbog toga, blago, imanje i dunjalucko bogatstvo ne bi trebali biti izvor tuge ili slave; sve to bi se trebalo uzeti samo kao mjerilo bogobojaznosti i života usmjerenog ka Allahovom zadovoljstvu.

5- Paganska misao i ljudsko samocišcenje

Kao što smo primjere toga vidjeli tokom knjige, kada je došao Musa, a. s., sinovi Israilovi su prihvatili vjeru koju je on donio, ali se, isto tako, nisu odrekli paganske kulture, pod cijim utjecam su bili. Naprotiv, pagansku logiku su nastojali unijeti i u istinsku vjeru. Ovo je tacka na koju svi ljudi moraju paziti. Prilikom razvijanja strukture misli i vjere, covjek može usvojiti i odredene zablude, ili to mogu biti odredene stare ideje i prihvatanja, koja su kasnije upoznata sa vjerom.
I u kazivanju o Musau, a. s., kada su vidjeli one koji se klanjaju kipovima, narod se, zato što nije bio sasvim ocišcen od paganske koncepcije i što je posjedovao slabu vjeru, poveo za idolopoklonicima i poželivši da bude kao i oni. Ovaj primjer nam pokazuje da Kur’an treba biti jedino mjerilo u mogucnosti ljudskog provodenja predašnjih ideja ili uvjerenja. Na taj nacin ce biti ocišcene zablude i ljudi ce postici istinski kur’anski moral.

6- Licemjeri i njihovo ponašanje

U kazivanju o Musau, a. s., vidimo licemjere (munafike), koji žive u zajednici i nevolje koje oni mogu prouzrociti. Na bitne odlike licemjera ukazuje nam se u ponašanju Samirije:
Licemjeri se pojavljuju medu vjernicima. I u periodu Musaa, a. s., pojavili su se medu sinovima Israilovim. Prilikom izazivanja smutnje munafici prežaju najslabiji moment naroda i krecu u akciju kada osjete da ce se najviše približiti uspjehu. Nastoje ljude zavesti koristeci njihov slabosti. Cineci to, oni se obracaju požudama ljudi koje zavode. Koriste rijeci i obecanja koja ce im se svidjeti. Ne nastu-paju sa otvorenim negiranjem Allaha i vjere; oni, štaviše, nastupaju sa tvrdnjom kako oni najbolje poznaju vjeru i da ce ljudima biti od pomoci. A bitna tacka na koju, u kontekstu munafika, treba paziti je da su pojedinacno u stanju izvršiti utjecaj na cijeli narod. Eto, Samirija je povijesni munafik koji je u svom karakteru nosio sve ove odlike.

7- Sinovi Israilovi i njihov opci manir

Obratimo li pažnju na ajete o Musau, a. s., vidjet cemo da u njegovoj borbi veliko mjesto zauzima njegov narod. U opcem karakteru ovog naroda nalazi se drskost, idolopoklonicka misao i pobuna protiv vjerovjesnika. Narod koji nije bio dostojan pejgambera, koje im je slao Allah, dž. š., Knjiga i raznih blagodati, zbog toga je bio uskracen te casti i nimeta. To je, pak, pouka svima onima koji vjeruju.

8- Kazivanje o teletu i ljudska sklonost ka detaljiziranju

U ovom kazivanju se iznosi generalni ugao posmatranja: sklonost ljudi ka detaljiziranju... Unatoc tome što je vjera lahka, jasna i jednostavna, ljudi je nastoje otežati, vezivati za detalje i izvesti je iz njenih primarnih dimenzija iako Allah, dž. š., saopcava da je istinska vjera, poput vjere Ibrahimove, a. s., lahka. U kazivanju o teletu se, takoder, istice pogrešnost insistiranja na detaljima. Pokazuje se da insistiranje na detalima, zapravo, odvodi ljude u teškoce i da može biti povod njihovog udaljavanja od onoga što Allah, dž. š., želi.

9- Kazivanje o Hidru i znanje od Allaha, dž. š.

U ovom kazivanju nam se objašnjava da, mimo vidljive strane, dogadaji mogu posjedovati i jednu drugu istinu. To je jedno specijalno znanje dato od Allaha, dž. š. Ilustrativno nam se saopcava da ono što mi, prema vanjskom izgledu, ocjenjujemo kao zlo možda, zapravo, nije tako; da, naprotiv, može biti sasvim drugacijeg karaktera.
Na kraju, najveca pouka ostavljena vjernicima je Musaova i Harunova vjera i njihov lijepi moral. Obojica su vjerovjesnici, kojima su date Knjige. Musaova borba se desila možda prije niza hiljada godina. Medutim, ponašanje koje je on ispoljavao i ono što je rekao još uvijek su lijepi uzori za nas. Allah, dž. š., ga je Sebi odabrao, govorio sa njim i poslao ga kao vjerovjesnika kako bi njegove rijeci dospjele do naroda. Oba ova blagoslovljena covjeka se na slijedeci nacin opisuju u Kur’anu:

I u naraštajima kasnijim im spomen sacuvali;
“Nek su u miru Musa i Harun!”
Eto tako Mi nagradujemo one koji dobra djela cine, a njih dvojica su, uistinu, bili robovi Naši, vjernici. (As-Saffat, 119-122)

Njima, a i ostalim vjerovjesnicima Allah, dž. š., je bio zadovoljan. Neka Svemoguci i nama ukaže bolje poimanje života Svojih vjerovjesnika i neka nas, poput njih, ucini od robova kojima je zadovoljan.