FARAONOVA DOMINACIJA EGIPTOM I STANJE SINOVA ISRAILOVIH


Uporedo sa državama-gradovima, koje su u istom periodu osnivane u Mezopotamiji, staroegipatska civilizacija je jedna od najstarijih civilizacija povijesti. Egipat (Misir) je poznat kao država koja je kroz povijest posjedovala organizirani socijalni i politicki poredak. To što su oko 3000-te godine p.n.e. pronašli i koristili pismo, što su se koristili Nilom, što je njihova država okružena pustinjom i što su, zahvaljujuci prirodnoj strukturi, bili zašticeni od mogucih vanjskih napada, veoma su bitni faktori napretka civilizacije koju su posjedovali Egipcani.
Medutim, to je bila civilizacija u kojoj je na snazi bila ‘‘Faraonska vladavina’’, koja se u Kur’anu opisuje kao najocitiji ateisticki sistem. Clanovi te zajednice su se oholili pred Bogom, dž. š., negirali Ga i okretali leda pravoj vjeri. Napredna civilizacija koju su posjedovali, socijalni i politicki sistemi i vojni uspjesi nisu ih mogli spasiti od uništenja.
Što se tice najbitnijih dogadaja u povijesti Egipta, oni su se desili u vezi sa postojanjem sinova Israilovih u ovoj zemlji.
Israil je drugo ime Jakuba, a. s. Jakubovi sinovi su predstavljali narod poznat kao ‘‘sinovi Israilovi’’, a koji ce se kasnije spominjati i pod imenom ‘‘Jevreji’’. Što se tice dolaska sinova Israilovih u Egipat, on se desio u vrijeme Jakubovog mladeg sina, Jusufa, a. s. Život Jusufa, a. s., u Kur’anu se detaljno objašnjava u suri Yusuf. Pocev od djetinjstva, Jusuf, a. s., je prošao kroz razne nevolje, bio izložen napadima i klevetama. Kasnije je, spašavajuci se tamnice, u koju je dospio u ishodu jedne klevete, došao na celo državne blagajne Egipta. Nakon toga su, pod njegovim vodstvom, u Egipat poceli stizati sinovi Israilovi. Ovaj slucaj se na slijedeci nacin spominje u Kur’anu:
I kad izidoše pred Jusufa, on privi roditelje svoje na grudi i rece: “Nastanite se u Misiru, svakog straha, ako Bog da, oslobodeni!” (Yusuf, 99)
Prema onome što razumijemo iz Kur’ana, sinovi Israilovi, koji su prvobitno, kako se to naglašava u navedenom ajetu, živjeli u miru i sigurnosti, vremenom su poceli gubiti svoj status u egipatskoj zajednici, da bi, na kraju, došli u položaj roblja. Iz ajeta se vidi da su u periodu Musaovog dolaska sinovi Israilovi živjeli u jednom takvom položaju. Musa, a. s., je, prema kur’anskoj formulaciji, otišao kod Faraona kao pripadnik ‘‘podjarmljenog naroda’’. Na bitno saznanje, u tom kontekstu, nailazimo u ovih nadmenim rijecima Faraona i njegovih ljudi protiv Musaa i Haruna, a. s.:
“Zar da povjerujemo dvojici ljudi koji su isti kao i mi, a narod njihov je roblje naše?” - govorili su. (Al-Mu’minun, 47)
Prema onome što se saopcava u ajetima, Egipcani su nad sinovima Israilovim uspostavili jednu stvarnu robovlasnicku upravu. Za obavljanje svojih poslova oni su koristili sinove Israilove. Mucili su ih i držali pod presijom u cilju provodenja i održavanja njihove podjarmljenosti. Presije koje su u egipatskom društvu vršene nad sinovima Israilovim dostizale su toliku krajnost da su pod kontrolu uzeli cak i strukturu njihovog stanovništva. Sprjecavalo se povecanje muškog življa, za koje su mislili da predstavlja opasnost po njih, a u životu su ostavljali žene koje ce koristiti u svojoj službi. Obracajuci se sinovima Israilovim, Allah, dž. š., ovu cinjenicu istice na slijedeci nacin:
I kada smo vas od Faraonovih ljudi izbavili, koji su vas najgorim mukama mucili: mušku vam djecu klali a žensku u životu ostavljali; - a to vam je bilo veliko iskušenje od Gospodara vašeg. (Al-Baqara, 49)
I pošto smo vas Mi od Faraonovih ljudi izbavili, koji su vas neizmjerno mucili: mušku djecu su vašu ubijali, a žensku vam u životu ostavljali, to je bilo teško iskušenje od Gospodara vašeg. (Al-A’raf, 141)
U Egiptu je postojala jedna preovladavajuca vjera. To je jedna idolopoklonicka vjera, koju su nasljedivali od svojih predaka. Prema ovoj neodrživoj vjeri, postojalo je mnogo bogova. Što se tice Faraona, on je bio bog koji živi na Zemlji. Eto, takvo ubjedenje mu je davalo veliku moc naspram naroda. Musaa, a. s., koji se suprotstavljao nacinu življenja Faraona i njegovih bližnjih, što je bilo produkt vjere naslijedene od predaka, doživljavali su kao neprijatelja, pošto, prema vjeri njihovih predaka, apsolutna velicina pripada Faraonu. Faraonova težnja ka uzdizanju, gospodaranje i to da je Musaa, a. s., i Haruna, a. s., doživljavao kao rivale, razumije se iz onoga što su Faraon i njegova svita rekli Musau i Harunu, a. s.:
A oni rekoše: “Zar si došao da nas odvratiš od onoga na cemu smo zatekli pretke naše, da bi vama dvojici pripala vlast na Zemlji? E necemo mi vama dvojici vjerovati!” (Yunus, 78)
Faraon je, prema vjeri svojih predaka, tvrdio da je bog. Štaviše, u tom kontekstu je išao i dalje pa je nastupao sa tvrdnjom kako je on najuzvišeniji gospodar:
“Ja sam gospodar vaš najveci!” - on (Faraon) je rekao. (An-Nazi’at, 24)
Zbog svoje idolopoklonicke vjere, Faraon i njegova svita su se smatrali božanstvenim osobama. Zato što su apsolutno bili udaljeni od pojmova, kao što su skromnost, ljubav i saosjecajnost, koje zagovara istinska vjera, bili su krajnje oholi. A u ishodu te oholosti smatrali su da imaju pravo ponašati se brutalno i despotski. Ova njihova karakterna osobina istice se u slijedecem ajetu:
Faraonu i glavešinama njegovim, ali su se oni uzoholili, bili su to ljudi nadmeni. (Al-Mu’minun, 46)
Nad narodom Egipta Faraon je imao toliko veliki utjecaj da su se svi povinjavali njegovoj moci. Mislili su da je jedino Faraon gospodar cijelog podrucja Egipta i rijeke Nil:
I Faraon obznani narodu svome: “O, narode moj,” - rece on - “zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, shvacate li? (Az-Zuhruf, 51)
Nil predstavlja život za Egipat. Zahvaljujuci Nilu, razvili su poljoprivredu. Vodom iz njega navodnjavali su se usjevi, podmirovale potrebe stoke, a i stanovništvo napajalo. Eto, prema Faraonu i glavešinama iz njegovog okruženja, jedini gospodar sve te vode i zemlje bio je Faraon. Ovu Faraonovu moc su prihvatili svi i pokoravali joj se.
Kako bi lakše podjarmljivao narod i efikasnije koristio svoju moc, Faraon je stanovnike Egipta podijelio na grupe i, sa onima koje je odabrao kao sebi bliske, lakše je uspijevao vladati onim oslabljenim grupama. Pažnja na ovu cinjenicu skrece se u slijedecem kur’anskom ajetu:
Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke bio izdijelio; jedne je tlacio, mušku im djecu klao, a žensku u životu ostavljao, doista, je smutljivac bio. (Al-Qasas, 4)
Obratimo li pažnju na Egipat (Misir) prije Musaovog rodenja, vidjet cemo da je cijela zemlja bila preplavljena metežom i smutnjom. Ljudi su, samo zbog rasne razlike, porobljavani, izlagani mucenjima i, bez ikakvog razloga, ostajali bez svoje muške djece. S druge strane, svirepi i oholi Faraon smatrao se bogom na zemlji. Faraon, koji je jednim jakim sistemom djelovao kao da dominira nad svim, osigurao je pokornost naroda.
Upravo u jednom takvom okruženju Allah, dž. š., je, kao vjerovjesnika, poslao Musaa, a. s., koji ce uništiti presije i tiraniju, ljude podsjetiti na to da je Allah, dž. š., njihov Gospodar, koji ce ljude ponovo poduciti istinskoj vjeri i sinove Israilove spasiti od podjarmljivanja.