POZIV NACINJEN FARAONU I KORIŠTENI STIL


Prije no što su otišli kod Faraona, Allah, dž. š., je upozorio Musaa i Haruna, a. s.; naredio im je da Ga stalno spominju i da u tome ne pokazuju nikakvu popustljivost:
‘‘Idite ti i brat tvoj, sa dokazima Mojim, i neka sam vam Ja uvijek na pameti.’’ (Ta-ha, 42)
Allah, dž. š., je Musau i Harunu, a. s., naredio da izidu pred Faraona, misirskog vladara. Saopcio im je da se on osilio i razuzdao u svom nevjerovanju te im naredio da mu se, unatoc tome, prilikom saopcavanja vjere, obrate blagim rijecima:
‘‘Idite Faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim rijecima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!” (Ta-ha, 43-44)
Kao što se na to upozorava u prethodnim ajetima, govoriti blagim rijecima veoma je bitna metoda prilikom pozivanju u vjeru. U mnogim ajetima se, isto tako, kao generalno pravilo, nareduje korištenje lijepih rijeci. A ovdje se, unatoc tome što se na suprotnoj strani nalazi svirepa osoba, nareduje blaga rijec, a to nam još jednom pokazuje koliko je bitno korištenje blagog nastupa prilikom pozivanja u vjeru.
Na ovu Allahovu naredbu, Musa, a. s., je, ponovo, iskreno izrazio svoj strah. Svome Gospodaru je rekao da se boji da ce ga Faraon ubiti:
“Gospodaru naš,” - rekoše oni - “bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne prekoraci.” (Ta-ha, 45)
“Gospodaru moj,” - rece - “ja sam ubio jednog njihovog covjeka, pa se bojim da i oni mene ne ubiju. (Al-Qasas, 33)
A na tu Musaovu opasku, Allah, dž. š., ga je još jednom podsjetio na cinjenicu da je On stalno uz njega, da ga vidi i cuje. Osim toga, Musau i Harunu, a. s., naredio je da odu pred Faraona i od njega zatraže dozvolu da sinovi Israilovi krenu sa njima:
Idite k njemu i recite: ‘Mi smo poslanici Gospodara tvoga, pusti sinove Israilove da idu s nama i nemoj ih muciti! Donijeli smo ti dokaz od Gospodara tvoga, a nek živi u miru onaj koji Pravi Put slijedi! (Ta-ha,47)
Obratimo li pažnju, vidjet cemo da u dijalogu Musaa, a. s., i Faraona, nije Faraon jedina osoba koja je stavljana na kušnju. I Musa, a. s., se nalazi na kušnji; strahuje od Faraona i boji se da ga on nece ubiti. Ali, ne samo odlazak pred Faraona; Allah, dž. š., Musau nareduje više od toga: da od Faraona traži dozvolu da sinovi Israilovi krenu sa njim. Otici Faraonu, neprikosnovenom vladaru Misira (Egipta), kome je narod toliko poslušan da ga smatraju božanstvom, i otvoreno mu reci kako se on nalazi na pogrešnom putu, štaviše, zatražiti slobodu sinova Israilovih, koji imaju status roblja, je, nesumnjivo, gledano površno, krajnje opasan poduhvat. Medutim, zato što su djelovali pod Allahovom zaštitom, Musa i Harun, a. s., su znali da se nalaze u jednoj apsolutnoj sigurnosti i, spokojnošcu napajanom iz pouzdanosti u svoga Gospodara, oni su izvršili tu naredbu. Na ovu cinjenicu Allah, dž. š., ih je podsjetio naredbom ‘‘Ne bojte se!’’:
“Ne bojte se!” - rece On - “Ja sam s vama, Ja sve cujem i vidim.’’ (Ta-ha, 46)