MUSA I NJEGOV NAROD NAPUŠTAJU MISIR I FARAONOVO DAVLJENJE U VODI


Poziv nacinjen svakom pojedincu ili svakom narodu ima svoj kraj. Putem Svojih Knjiga i poslanika, ili Svojih vjernih robova, Allah, dž. š., daje savjete ljudima. Ljudi se pozivaju na prihvatanje Allahovog postojanja i jednoce, na pokornost svome Stvoritelju, Gospodaru, istinskom Vlasniku - Allahu, dž. š. To pozivanje može trajati godinama. Ali, i ono ima svoj kraj, koji je odreden od strane Allaha, dž. š. Uporedo sa ovim krajem dolaze i stradanja za one koji su ustrajni u svom negiranju. Ovaj azab, koji pocinje sa dunjaluckim stradanjima, se, zapravo, nastavlja u Džehennemu, vjecno.
Faraon i njegov krug su se godinama opirali pozivanjima i zaslužili su stradanje. Pobunili su se protiv Allaha, dž. š., a Njegovog poslanika nazvali su lašcem i ludakom. Allah, dž. š., im je, zbog njihovog nevjerovanja, pripremio ponižavajuci kraj.
Na pocetku ovog stradanja, Allah, dž. š., je prvenstveno Musau, a. s., naredio da iz Misira izvede sinove Israilove:
I Mi objavismo Musau: “Kreni nocu s robovima Mojim, ali bit cete gonjeni!” (Aš-šu’ara’, 52)
Musa, a. s., i njegov narod su, kao što je to naložio Allah, dž. š., tajno napustili Misir.
Napuštanje Misira od strane sinova Israilovih bilo je neprihvatljivo za Faraona. On je sebe doživljavao kao njihovog gospodara, vidio se kao vlasnik svih sinova Israilovih. Štaviše, odlaskom robova izgubit ce svu radnu snagu, a nakon toga i prestiž u Misiru. Zato je okupio vojsku i dao se na put, u lov na sinove Israilove:
I Faraon posla po gradovima sakupljace:
“Ovih je zaista malo i rasrdili su nas, a mi smo svi budni!”
I Mi ih izvedosmo iz vrtova i rijeka, iz riznica i dvoraca divnih.
Eto tako je bilo, i Mi dadosmo da to naslijede sinovi Israilovi.
I oni ih, kad se Sunce radalo, sustigoše. (Aš-šu’ara’, 53-60)
Kako ne bi bili uhvaceni od strane Faraona i njegovih ljudi, sinovi Israilovi su, bježeci iz Misira, došli na obalu jednog mora. Kada su bili baš tu, Faraon i njegova vojska su im se približili na razdaljinu sa koje su ih mogli vidjeti. Vidjevši da im se približavaju, u Musaovom narodu zavlada panika i beznade. Faraon i njegovi vojnici bili na veoma bliskoj udaljenosti, a oni nisu imali kuda bježati. Pomislili su da su uhvaceni:
Pa kad jedni druge ugledaše, drugovi Musaovi povikaše: “Samo što nas nisu stigli!” (Aš-šu’ara’, 61)
Upravo u tom trenutku Musa, a. s., još jednom je iskazao stav uzoran svim vjernicima; svoj, beznadem obuzeti, narod podsjetio je da je Allah, dž. š., sa njim i sa vjernicima i da ce im sigurno pokazati izlaz iz njihove naizgled bezizlazne situacije:
“Nece!” - rece on - “Gospodar moj je sa mnom, On ce mi put pokazati.” (Aš-šu’ara’, 62)
Nakon toga i nadahnuca “Udari štapom svojim po moru!” (Aš-šu’ara’, 63), koje je u tom trenutku primio od Allaha, dž. š., Musa, a. s., je udario štapom po moru. Mudžizom, Svemoguci je more rastavio na dva dijela, a izmedu njih ucinio jedan suh prolaz. Sinovi Israilovi su odmah krenuli tim prolazom. Što se, pak, tice Faraona i njegovih vojnika, oni su bili toliko razjareni da su mislili proci otvorenim putem i tako pohvatati sinove Israilove. Posrijedi je bila sasvim ocita mudžiza i sasvim ocigledna pomoc koju je Allah, dž. š., ukazao Musau, a. s., i njegovim saputnicima. Medutim, kao i prethodne, ni ta mudžiza nije osigurala Faraonovo prihvatanje vjere. Sasvim zatvorene pameti, Faraon i družina su, odmah nakon sinova Israilovih, krenuli suhim procjepom kroz more. Medutim, uporedo sa izlaskom i stupanjem na obalu sinova Israilovih, procjep se iznenada poceo zatvarati. Faraon i sva njegova vojska, koja ga je nacinila svojim bogom i gospodarom, zajedno sa ovom mudžizom, ugušeni su i zbrisani sa lica Zemlje. Faraon se u posljednjem, bezizlaznom trenutku pokajao, ali vec je bilo suviše kasno:
I Mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili Faraon i vojnici njegovi progoneci ih ni krive ni dužne. A on, kad se poce daviti, uzviknu: “Ja vjerujem da nema Boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!”
“Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?!
Danas cemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio poucan primjer onima poslije tebe”- ali mnogi ljudi su ravnodušni prema Našim poukama. (Yunus, 90-92)
To što je u posljednjem trenutku, pred ociglednu smrt, Faraon povjerovao i pokajao se i to što to nije prihvaceno od strane Allaha, dž. š., veoma je bitan detalj, koji cijelom covjecanstvu treba poslužiti kao pouka. Tokom cijelog njihovog života Allah, dž. š., ljudima pruža dovoljno vremena i prilika da razmišljaju o smislu dunjaluckog života, da shvate potrebu i nacin robovanja. Vjerovjesnici, objave i vjernici ljudima prenose Allahove naredbe i savjete. A za slušanje ovih savjeta i pokajanje ima dovoljno vremena. Medutim, ako covjek propusti sve ove prilike i usudi se na pokajanje u samom trenutku suocenja sa smrcu, to pokajanje - ukoliko Allah, dž. š., drugacije ne odredi – više nece imati nikakvu vrijednost pošto, u trenutku smrti, insan osjeti postojanje i blizinu Ahireta i, vidjevši meleke smrti pred sobom, postaje svjedok ove apsolutne cinjenice. U ovom momentu je nemoguce da bilo ko ne vjeruje. Ono što ima vrijednost je iskreno i savjesno vjerovanje odranije, dok dunjalucki život još tece, dok, dakle, traje okruženje kušnji. Tokom cijelog perioda kušnji Faraon je ispoljavao drzak i karakter niže vrijednosti, hrdavo se oholio prema Allahu, dž. š., i, prema tome, nikakvu mu fajdu nije osiguralo kajanje i primanje vjere pod utjecajem straha u trenutku smrti.
Ova cinjenica je veoma bitno upozorenje onima koji se tokom godina mladosti povode za ovosvjetskim nasladama i koji konstantno vjeru odgadaju za poodmakle godine starosti. Vjera se ni u kom slucaju ne može odgadati. A oni koji se usude na to, stalnim odgadanjima, na kraju, dodu do ‘‘zadnjeg trenutka’’, a pokajanje i prihvatanje vjere tada - ukoliko Allah, dž. š., drugacije ne odredi - nema nikakve vrijednosti. Ovu cinjenicu nam Allah, dž. š., saopcava slijedecim rijecima:
Allah prima pokajanje samo od onih koji ucine kakvo hrdavo djelo samo iz lahkomislenosti, i koji se ubrzo pokaju; njima ce Allah oprostiti. - A Allah sve zna i mudar je.
Uzaludno je kajanje onih koji cine hrdava djela, a koji, kad se nekom od njih približi smrt, govore: “Sad se doista kajem!” a i onima koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu patnju pripremili. (An-Nisa’, 17-18)
Faraon, koji je u direktnom suceljenju sa smrcu rekao ‘‘sad se kajem’’, ovim pokajanjem nije osigurao nikakvu fajdu, kako sebi samome, tako ni svojim pristalicama, koje je, zajedno sa sobom, zaveo. O džehennemskom stanju Faraona i njegovih pristalica Allah, dž. š., nas obavještava slijedecim ajetima:
Oni ce se ujutro i navecer u vatri pržiti, a kada nastupi Cas: “Uvedite Faraonove ljude u patnju najtežu!”
I kada se u vatri budu prepirali, pa oni koji su bili potlaceni reknu glavešinama svojim: “Mi smo se za vama povodili, možete li nas makar malo vatre osloboditi?”onda ce glavešine reci: “Evo nas, svi smo u njoj, jer Allah je presudio robovima Svojim.” (Al-Mu’min, 46-48)
Ovaj najžešci azab, koji ce trpjeti Faraon i njegove pristalice, koji su se opirali Musau, a. s., i ugnjetavali njega i vjernike, ako Bog da, vidjet cemo na Ahiretu. Dova sviju nas trebala bi biti molitva da ove silne patnje koje ce Faraon preživljavati ne posmatramo sa istog mjesta na kome se on nalazi, vec iz Dženneta, zajedno sa Allahovim cestitim robovima.