TITULE MISIRSKIH VLADARA U KUR’ANU


Musa, a. s., nije jedini pejgamber koji je u toku povijesti starog Egipta živio u ovoj zemlji. Jusuf, a. s., je, isto tako, mnogo prije Musaa, a. s., živio u Egiptu.
Postoji, medutim, jedan detalj koji zapinje za oko prilikom išcitavanja kur’anskih kazivanja o Musau i Jusufu, a. s. Radi odredivanja egipatskog suverena koji je živio u vrijeme Jusufa, a. s., u Kur’anu se koristi rijec ‘‘vladar’’ (melik):
I vladar rece: “Dovedite mi ga!” I kad Jusufu izaslanik dode, on rece: “Vrati se gospodaru svome i upitaj ga: ‘šta je s onim ženama koje su svoje ruke porezale - Vlasnik moj dobro zna spletke njihove!’” (Yusuf, 54)
Suprotno tome, za suverena koji je živio u vrijeme Musaa, a. s., u Kur’anu se koristi rijec ‘‘faraon’’ (fir’awn):
Mi smo Musau devet ocevidnih znamenja dali, pa upitaj sinove Israilove kad je precima njihovim došao i kada mu je Faraon rekao: “Ja mislim, o, Musa, da si ti doista opcinjen.” (Al-Isra’, 101)
Razlicite titule ova dva egipatska suverena objašnjavaju nam povijesni izvori. Rijec faraon je, zapravo, naziv za kraljevu palacu u starom Egiptu. Ovaj naziv nisu koristili vladari iz perioda starog kraljevstva. A dolazak rijeci faraon u smislu oznacavanja titule osobe na celu države dešava se u egipatskom ‘‘periodu novog kraljevstva’’. Taj period pocinje od 18. dinastije (1539 – 1292. p.n.e.), a u 20. dinastiji (945 – 730. p.n.e.) rijec faraon je poprimila znacenje rijeci koja se koristi s ciljem izražavanja poštovanja.
Ovdje, dakle, još jednom do izražaja dolazi cudotvorni stil Kur’ana: Jusufov život se poklapao sa periodom starog kraljevstva, i zbog toga za misirskog suverena nije korištena titula ‘‘faraon’’ (fir’awn), vec ‘‘vladar’’ (melik). A zato što je Musa, a. s., živio u periodu novoga kraljevstva, egipatski suveren je karakteriziran kao ‘‘faraon’’.
Nesumnjivo, da bi se mogla naciniti jedna takva diferencijacija, potrebno je poznavati povijest Egipta. Medutim, kao što smo prethodno rekli, povijest starog Egipta je, zbog nemogucnosti citanja egipatskog pisma, zaboravljena u IV stoljecu, a ponovo odgonetnuta tek u XIX stoljecu. Prema tome, u periodu objavljivanja Kur’ana niko nije posjedovao detaljna saznanja o povijesti starog Egipta. Ova osobitost jedan je od nebrojenih dokaza koji potvrduju da je Kur’an Rijec Allaha, dž. š.