PERIOD NESRECA I FARAONOVA BEZUMNOST

Faraonu, koji je ustrajavao u svom nevjerovanju, i njegovom narodu Allah, dž. š., je, jednim za drugim, svalio niz razlicitih belaja. Prvo je u Egiptu poceo veliki period suše. Kao i za sve ostale, voda je i za Egipat bila krajnje bitna. Suša je prijetila i ugrožavale njihove živote. Prema tome, u svim poljoprivrednim usjevima pokazao se veliki manjak, zavladala je velika oskudica i glad:

I Mi smo Faraonov narod gladnim godinama i nerodicom kaznili, da bi se opametili. (Al-A’raf, 130)

Prema onome što proistice iz ovog ajeta, ova glad je potrajala godinama. Dakle, nakon okršaja sa carobnjacima, Musa, a. s., je još godinama ostao u Egiptu i objašnjavao Allahovu vjeru. U ovom periodu je Allah, dž. š., od Musaa zatražio da gradi kuce svome narodu, kako bi spokojno mogli obavljati svoje namaze. Na taj nacin bi vjernici stalno bili skupa:

I Mi objavismo Musau i bratu njegovu: “U Misiru svome narodu kuce izgradite i bogomoljama ih ucinite i u njima namaze obavljajte! A ti obraduj vjernike!” (Yunus, 87)

Musa, a. s., i njegove pristalice su ovdje obavljali svoje namaze, spominjali Allaha, dž. š. što se, pak, tice Egipcana, oni su još uvijek, u neznanju i bezumlju, nastavljali sa medusobnim huškanjem; mislili su da su Musa i vjernici razlozi nevolja koje su ih snašle:

I kad bi im bilo dobro, oni bi govorili: “Ovo smo zaslužili”, a kad bi ih snašla kakva nevolja, Musau i onima koji su s njim vjerovali tu nevolju bi pripisali. Ali ne! Njihova nevolja je od Allaha bila, samo što vecina njih nije znala! (Al-A’raf, 131)

Katastrofe su poklopile cijelu zemlju. Unatoc tome, Faraon i njegovo blisko okruženje su se toliko fanaticko vezali za svoj zabludjeli politeisticki sistem, odnosno idolopoklonicku vjeru ‘‘svojih predaka’’ da se nikako nisu usudivali odustati od toga. Cak ni dvije Musaove mudžize, izbjeljivanje ruke i pretvaranje štapa u zmiju, nisu ih mogle odvratiti od njihovog neutemeljenog vjerovanja. Govorili su da ga ne bi prihvatili i vjerovali mu, cak kada bi donio i duge dokaze:

I govorili su: “Kakav god dokaz da nam doneseš da nas njime opcaraš, mi ti necemo vjerovati!” (Al-A’raf, 132)

U ishodu ovakvog njihovog stava, Allah, dž. š., im je, radi kušanja patnji i na Dunjaluku, slao katastrofe kao “sve jasna znamenja” (Al-A’raf, 133). Prva od njih, kao što smo i malocas spomenuli, bila je suša, a, prema tome, i smanjenje poljoprivrednih usjeva.
Svoj poljoprivredni sistem Egipcani su utemeljili na Nilu i, zahvaljujuci tome, promjena prirodnih uvjeta nije utjecala na njih. I bez kiše, egipatskim oranicama je, cak i u najtoplijim periodima godine, Nil donosio vode u izobilju. Medutim, zbog oholosti prema Allahu, dž. š., i nepriznavanja vjerovjesnika, Egipat je, kao neocekivana katastrofa, zadesila suša, koja je na veoma ocit nacin pobijala Faraona, koji se svom narodu obracao rijecima: “O, narode moj, zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, shvacate li? (Az-Zuhruf, 51).
Medutim, umjesto da ‘‘uzmu pouku i razmisle’’, nevjernicki narod je, kako se istice u Kur’anu, ovo shvatio kao zlu kob koju su donijeli Musa i sinovi Israilovi. Na ovakvo razmišljanje inicirala ih je zabludjela vjera njihovih predaka. A zbog toga su bili osudeni na podnošenje velikih nedaca. Medutim, suša nije bila jedina nedaca koja ih je zadesila. To je bio samo pocetak. Allah, dž. š., je na njih poslao još niz katastrofa, koje se u Kur’anu isticu na slijedeci nacin:

Zato smo Mi na njih slali i poplave, i skakavce, i krpelje, i žabe, i krv - sve jasna znamenja, ali su se oni oholili, narod zlikovacki su bili. (Al-A’raf, 133)

Oni su, unatoc toj patnji, nastavili sa nevjerovanjem. Štaviše, svoje nevjerovanje su provodili cak i onda kada su shvatili da je ta nevolja belaj koji dolazi od Allaha, dž. š., zato što ne vjeruju. Faraon i njegovi bliski saradnici su pokušali prevariti Musa, a. s., a time i Allaha, dž. š. Kada su se užasne nevolje, jedna za drugom, srucivale na njih, oni su pozvali Musaa, a. s., i zatražili da ih spasi toga:

I kada bi ih zadesila nevolja, govorili bi: “O, Musa, moli se, u naše ime, Gospodaru svome - onako kako ti je On naredio: ako nas oslobodiš nevolje, mi cemo zaista vjerovati i s tobom sinove Israilove, sigurno, poslati.”

I pošto bismo ih nevolje oslobodili - do vremena do kojeg im je bilo odredeno da je podnose, oni bi, odjednom, obecanje prekršili. (Al-A’raf, 134-135)

Obratimo li pažnju na rijeci koje ovdje koristi nevjernicki narod, vidjet cemo da one lice na šejtansko nevjerovanje. Unatoc tome što je znao za Allahovo postojanje, šejtan je odbio poslušnost Njemu. što se tice Faraonovog naroda, iako je znao da njihovi belaji dolaze od Allaha, dž. š., koga su oslovljavali kao ‘‘Musaov Gospodar’’, odbio je poslušnost Allahu, dž. š., i Njegovom poslaniku. Shvatili su Allahovo postojanje, ali, zbog svoje oholosti, svojeglavosti i slijepe privrženosti vjeri svojih predaka, nastavili su sa negiranjem.
Što se tice Musaa, a. s., on je dugo vremena upozoravao svoj narod, objašnjavao im stvarnu vjeru. Pokazao je niz mudžiza, Allahovih dokaza. Ne bi li se vratili na Pravi Put, Allah, dž. š., je ovom nevjernickom narodu slao opomene, nevolje, ali niko od njih nije napuštao svoju idolopoklonicku vjeru i nije se okretao prema Allahu, dž. š., svome istinskom Gospodaru koji ih je stvorio. Allah, dž. š., u Kur’anu, na slijedeci nacin saopcava da je Musa, a. s., sve objasnio Faraonu, a da se on, svom svojom silom, suprotstavio vjerovjesniku:

I o Musau, kada ga s ociglednim dokazom Faraonu poslasmo, a on, uzdajuci se u moc svoju, okrenu glavu... (Az-Zariyat, 38-39)

Naspram ovog nepokolebljivog nevjerovanja, Musa, a. s., je ucinio dovu svome Gospodaru da kazni ovaj nevjernicki narod:

I Musa rece: “Gospodaru naš! Ti si dao Faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na ovome svijetu, pa oni, Gospodaru moj, zavode s puta Tvoga! Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapecati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!”

“Uslišena je molba vaša!” - rece On - “a vas dvojica na Pravome Putu ostanite i nikako se za neznalicama ne povodite!” (Yunus, 88-89)

Allah, dž. š., je uslišao ovu Musaovu dovu. Faraon i njegovi bližnji, koji, unatoc svim upozorenjima, nisu prihvatali pravu vjeru, suocili su se sa ‘‘patnjom nesnosnom’’ i, zajedno sa svojim imecima, zatrti su sa lica Zemlje.